8.MART

08.03.2018.

Vesna Grgić:

 

 

Sjećajući se svojih osmomartovskih proslava na frontu, ne mogu ne osjetiti grč u želucu od sličica čedinih neumornih pokušaja da mi izravno i na najbrži mogući način dostavi „čestitku“. Bilo da se radi o minobacačkoj ili topničkoj granati, snajperskom metku, rafalu iz „kalaša“.Ravno u ruke i od srca srcu.
Sjećam se i mojih divnih suboraca, branitelja, koji su me baš na taj dan čvrsto zagrlili, onako toplo, ljudski, poklonili mi po koji suhi cvijetak, osmijeh… nevješto pokušavajući sakriti iskrice suza namijenjenih ženama, majkama, kćerima koje su na ovaj „naš“ dan tamo negdje u hladnom skloništu, ili u nekom vlažnom podrumu spaljenog doma. Bez patetike, snishodljivih i gadljivih širokih gesta, grlili su nas jer, mi smo bile jedne od njih, ravnopravni suborci, naoružane hrabre žene.

A gdje smo danas?

Kako se čini danas više nismo baš tako ravnopravne i potrebne kao u ratu, jer kako inače protumačiti potrebu za organiziranjem nekakvih prosvjednih marševa za ova ili ona prava žena u nas. Nije li uvredljivo što smo uopće dozvolile da se nakon krvave borbe za slobodu i ravnopravnost svih građana, sad ponovno, mi žene, uz naše kćeri moramo za nešto boriti i izboriti?
Ipak, ponajviše od svega zastrašuje sve glasnija podrška mnogih braniteljica i stradalnica iz Domoviskog rata kojekakvim Markićkama, Košićima, Glasnovićima, Hasanbegovićima ili, bože me sačuvaj, Ilčićima, koji nas žele zakopati u mrak srednjeg vijeka gdje je ženina uloga svedena na poniznost u krevetu, marljivost u kuhinji i bogobojaznost u crkvi. Nekadašnje, navodno hrabre ratnice danas pokorno kleče pred onima koji su svaki oblik potčinjavanja, ponižavanja i omalovažavanja žene spremni upakirati pod zajednički nazivnik tradicionalnog odgoja. Činjenica da nošenje oružja i ratovanje nije sastavni dio opisa ženske „tradicionalne“ uloge ni malo im ne zvoni, još manje zabrinjava. Upravo je zaprepašćujuća činjenica da sve veći broj žena aktivnih učesnica u Domovinskom ratu brani, pa čak i otvoreno podržava na primjer tezu o svetosti, nepovredivosti i intimi braka, pa bilo u to uključeno i brutalno fizičko kažnjavanje. Sve ono protiv čega smo se u ratu borile sad naglo pada u zaborav. Sve ono za što smo ginuli, a među inim je naravno nenasilje i jednakost spolova, više nije važno.
Danas je „naš“ ženski dan. Praznik prepun zagrljaja, ljubavi, cvijeća i čestitki tipa: „Drage moje suborkinje, braniteljice,heroine i stradalnice iz Domovinskog rata,sretan nam 8. Mart!“

No, da li će svima biti baš tako?

Zanimljivo bi bilo vidjeti koliki će se broj bivših časnih braniteljica (od cca 50.000!) danas probuditi sa osmjehom na licu, nadom da možda baš danas od svoje „jače polovice“ neće dobiti svoju dnevnu dozu batina. Pa 8.mart je! Dan kad se žene paze i maze, obasipaju cvijećem. Dan kad smo kraljice. Valjda danas neće…a ako se ipak i dogodi „tradicionalno“ i po mnogima opravdano bračno cipelarenje koliki će ih broj to odšutjeti. A možda baš i vođene skandaloznim naputkom jedne od neupitnih moralnih okomica, poznavateljice tradicionalnog odgoja u nas i stradalnice Domovinskog rata „nije u redu da žena cinkari muža…“, – dakle žene šutite i trpite!

Odlučnost jedne naoružane žene, spremne na žrtvovanje i pogibiju u ratu je stvar samosvjesnog stava o vlastitoj vrijednosti, ali i moralnoj obavezi. Robovsko potčinjavanje i ponizna spremnost na fizičko i psihičko zlostavljanje je stvar izbora. Vašeg izbora. Moj nije niti će ikad biti!

Stoga, drage moje suborkinje, braniteljice,heroine i stradalnice iz Domovinskog rata,svima vama koje danas prođu bez ijedne masnice ili izbijenog zuba, od sveg srca želim sretan 8. Mart!

Nama ostalima je svakako sretan. Ne zato što nam je netko dozvolio, nego upravo zato što je to naš izbor.

Podijelite:
0 replies

Leave a Reply

Want to join the discussion?
Feel free to contribute!

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *