Zov divljine

 

18.04.2018.

Tuđmanovih „kostura iz ormara“ ne manjka . U sveopćoj poplavi novokomponiranih ustašoljubaca naročito među bivšim braniteljima Domovinskog rata možda se osim iskompleksirane žudnje za moći krije i onaj najbanalniji ljudski motiv –profit,  te nameće i pitanje– da li bi danas ustaška mirovina nekim braniteljima iz Domovinskog rata bila povoljnija od one koju su ostvarili borbom i žrtvom u Domovinskom ratu? Ne bi li to možda i nekim od pripadnika HOSa bolje „leglo“?

Svim normalnim ljudima koji još nisu podlegli eroziji sivih stanica, još do nedavno ovakvo bi pitanje izazvalo gnjev, bijes, ogorčenje.. Tisuće branitelja u Domovinskom ratu bilo je spremno dati život u ime slobode, humanosti, jednakosti, protiv svih oblika nametanja bilo koga i bilo čega, u borbi protiv svih oblika fašizma, bez obzira na ideološki predznak. Otkud onda bogohulno dovođenje u vezu branitelja iz Domovinskog rata i ustaša iz NDH koji su po opredjeljenju bili baš sve suprotno: izdajnička, koljačko-fašističko-kvislinška skupina zlikovaca? Odgovor je brutalno jednostavan:

Predsjednik Tuđman nas je još davnih dana izjednačio! Zakonom.

Tijekom Domovinskog rata malo se koji borac nije zakleo na vjernost Tuđmanu i domovini kakvom je po Tuđmanovim riječima i obećanjima trebala postati. Malo je tko mogao i pomisliti da će svoje bojovnike još tijekom samog rata Tuđman tako sramotno poniziti i uvrijediti. Iako je kao Titov general Tuđman po vokaciji bio opredijeljen za antifašizam i borbu protiv fašističkog sustava, time i ustaša, nije se libio te iste ustaše uvrstiti među zaslužne kreatore nove hrvatske povijesti, potpuno ravnopravno braniteljima iz Domovinskog rata. Drugim riječima, dok su se mnogi branitelji svim silama trudili  opravdati status časne, organizirane hrvatske vojske koja se bori za slobodu, „otac domovine“ je iza njihovih (naših!) leđa izjednačio njihovu (našu)  borbu protiv okupatora sa hrvatskim izrodima koji su se borili na strani fašističkog i nacističkog okupatora iz „onog“ rata.
Mnogi su zaboravili, a neki nisu ni znali  da je Hrvatska država ovim sramotnim zakonom priznala stranačku miliciju Ante Pavelića kao svoje ratne veterane odnosno kao hrvatske branitelje, dok u to isto vrijeme Republika Hrvatska nije priznavala časne branitelje Vukovara ! Skandalozno je i pomisliti da su pripadnici 204. vukovarske ratne brigade morali čekati deset godina od  prihvaćanja Zakona o ustaškim mirovinama da bi im se priznao status hrvatskog branitelja sa svim pravima koji su iz toga proizlazili.

Odlukom o proglašenju Zakona o dopunama Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju iz 1993.god. još za trajanja Domovinskog rata (!) Tuđman je priznao suradnju ustaša sa nacističkim okupatorom u 2. svj. ratu i još ih je nagradio doslovno krvavo zasluženim mirovinama. Tuđman 1993. potpisuje odluku „…kojom se utemeljuje i ozakonjuje „HRVATSKA DOMOVINSKA VOJSKA“ (od 17.4.1941 do 15.5.1945.), radni staž u dvostrukom trajanju, odnosno u zarobljeništvu tokom rata i nakon 16.5.1945.g. do otpuštanja iz zarobljeništva.“(Zakon o dopunama Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju, Narodne novine broj 96 od 26.10.1993.god.)

Tuđman je naredio, a tadašnji saborski poslušnici SDPa, HDZa i ostalih hrvatskih stranaka svojom su šutnjom pristali da se iza naziva Domovinska vojska prikriju slijedeće postrojbe iz nasramnijeg razdoblja hrvatske povijesti:
ustaške vojnice, oružaništva, legionarske postrojbe koje su se kao sastavni dio hrvatskih oružanih snaga borile na bojištima izvan Hrvatske, hrvatsko domobranstvo, kao i polaznici Domobranske akademije i zastavničke škole koji su stanovito vrijeme proveli na izobrazbi izvan Domovine. Pripadnici 369. pojačane pješačke-pukovnije (istočni front), 373. divizije – Tigar divizije , pripadnici 392. divizije – Plave divizije, ratne mornarice (Istočni front), ratnog zrakoplovstva (lstočni front, Francuska, Holandija) i pripadnici “Hanđar divizije”.

Jedan dan ustaškog rada, puzanja pred Švabom, ubijanje, klanje, protjerivanje hrvatskih građana i paljenje hrvatskih kuća vrijedi kao dvostruka dnevnica prosječno gladnog hrvatskog radnika!
Ovim povijesno-znanstvenim falsifikatom Tuđman pokušava takozvanoj Nezavisnoj državi Hrvatskoj prikriti fašističko-kvislinško opredjeljenje. Suprotno načelima Ustava Republike Hrvatske Tuđman želi promijeniti ustaško mjesto, ulogu i sadržaj u fašističkom sustavu. Time je reguliran zakonski okvir kojim će te ustaško-koljačke horde biti legalizirane i nagrađene POVLAŠTENIM MIROVINAMA za minuli rad u 2. svj. ratu.
I, naravno da svi koji se smatraju pripadnicima hrvatske domovinske vojske  mogu zatražiti i ostvariti zaštitu prema odredbama članka 5. stavka 1. točke 3. Zakona o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata, ako su državljani Republike Hrvatske i ispunjavaju i druge tim Zakonom propisane uvjete.“…. i cijelu su tu buljumentu „osloboditelja“ blagoslovili hrvatski zastupnici drugog saziva Sabora.
I Stjepan Mesić kao ondašnji predsjednik tog „visokog i časnog“ doma kojega smo godinama slušali na antifašističkim skupovima sa pričom o ustaštvu kao jednim od najvećih zala ovih prostora…i Račan je tada  sjedio u Saboru.
Ukupno 138 „poštovanih“ zastupnika koji su se prešutno zakleli Velikom vođi na vjernost. I na šutnju.Iz samo njima znanih razloga glasali su za utemeljenje i ozakonjenje naziva nepostojeće vojske, a to je, treba li ponovno naglasiti, najblaže rečeno – bezočni povijesni falsifikat koji je protivan načelima Ustava RH i pravno neodrživ.Jednostavnije rečeno, na taj su način hrvatski saborski zastupnici jasno izrazili i službeni stav državnog rukovodstva iz 1993. godine koji je očito i nedvosmisleno bio da klanje hrvatskih civila treba vrednovati i nagraditi kao društveno korisni rad za „vječnu nam i ponosnu Hrvatsku“.

Danas je teško pronaći pouzdani izvor iz kojeg bi se moglo saznati koliki je točan iznos koji se isplaćuje iz državnog proračuna na ime ustaških mirovina i to u ovom trenu očito nikome nije ni bitno. No, svaki bivši branitelj, a pogotovo onaj koji gladuje zahvaljujući primanjima iz socijalne skrbi trebao bi se zabrinuti jer su  ustaške mirovine u prosijeku veće od do nedavno najnižih mirovina branitelja iz Domovinskog rata! Možda tu upravo i leži odgovor na pitanje otkud se baš sada kod mnogih bivših branitelja pojavila iznenadna potreba za svrstavanjem među hrvatski kanalizacijski ološ.
Naravno, ne smije se izostaviti ni jednostavnost postupka kojim se ostvaruje pravo na povlaštenu ustašku mirovinu. Hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata postupak priznavanja mirovine neusporedivo je kompliciraniji, dugotrajniji i teži.
Ustašama iz „.onog“ rata bila su dovoljna 2 svjedoka, po mogućnosti fotografija „sa terena“ i potvrda izdana od neke (samo ustašama znane) fantomske udruge. Današnjim, novokomponiranim sljedbenicima možda bi moglo biti još jednostavnije:

Imati uvijek uz sebe Pavelićevu sliku i spremnost da u bilo koje doba dana i noći zaurla „Za dom spremni!“.

I naravno nož koji se podrazumijeva.  Kao simbol klanja svakoga tko za takav, njihov „dom“ baš i nije spreman.

Podijelite:
0 replies

Leave a Reply

Want to join the discussion?
Feel free to contribute!

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *