5. listopada 2018.

Snježana Kirinić:

Kada u jednoj državi članici EU, bivši načelnik krim policije izjavi da u Hrvatskoj nemamo institucije, nemamo nadzorne mehanizme i da je cijeli sustav politički postavljen od vrha do dna, onda znamo da je vrag odnio šalu i da je situacija alarmantna. Uvidom u sve što se događalo posljednja tri desetljeća, čovjek je potpuno u pravu kada kaže da se radi o feudalizmu. Bolje rečeno radi se o piramidi zla, postavljenoj samo s jednom svrhom. Da bi određene, privilegirane skupine profitirale i uživale sve povlastice sustava koji su sagradili i premrežili svojim kadrovima, a ostatak građana poslužio kao radna snaga, kmetovi koji će vući i obilato financirati sustav, da bi feudalni gospodari na vrhu piramide živjeli i uživali u svim blagodatima.

U posljednjoj aferi „SMS“ je vidljivo kako je ta piramida zla posložena i da je čitav sustav premrežen kapilarno od vrha do dna stranačkim, rodjačkim i kumskim vezama. To znači da uz postojeću vlast, postoji cijeli jedan sustav koji vlada paralelno i utječe na sve odluke koje se donose u institucijama namijenjenima da štite građane, a umjesto toga nalazimo sasvim suprotnu situaciju. Moglo bi se reći da sustav čine interesne skupine i kriminalci u svilenim rukavicama na vrhu, ispod njih parazitiraju određene skupine poput onih koji rata nisu vidjeli ili su dezertirali, ali zato od glasnog arlaukanja o ratu dobro žive, dio klera koji ucijenjen informacijama o njihovim aktivnostima u bivšoj državi (drukanje za službe tadašnjeg sistema) s oltara riču na sve koji bi mogli ugroziti taj fini život u raskoši, zlatu i oniksom opšivenim zidovima, ispod njih se nalaze pojedine udruge koje se aktiviraju na gumbić kada to zatreba, predzadnja stepenica su uhljebi koji taj sustav servisiraju i pokorno šute, a zadnja stepenica piramide smo svi mi građani koji financiramo tu nakupinu nametnika. To je piramida zla u tvorevini koja više nema prava i pravne države i gdje više nema institucija koje bi mogle funkcionirati kako treba jer se u njih zavukao najgori talog i mulj društva.

Kao hibrid u tom muljevitom okruženju, pojavili su se određeni križanci parazita i uhljeba umočeni u kriminal i paraobavještajno podzemlje. Postavljeni kao vozači ministara i osoba iz vrha vlasti, političara, primjetno je da najveći broj njih dolazi iz postrojbi umirovljenih pripadnika specijalne policije (ratni drugovi), kriminalnog miljea i paraobavještajnog podzemlja, a svi zajedno su umreženi i povezani stranačkim, kumskim ili rodjačkim vezama. Obično su umirovljeni u ranoj dobi 30-40 godini, neki imaju status invalida, neki imaju PTSP, dobili su odlična primanja, ali nije im bilo dovoljno. Tako smo nedavno imali prilike vidjeti da je vozač ministra Medveda imao uz odličnu mirovinu u iznosu 14 000 kn i izdašna primanja kao vozač u ministarstvu branitelja. Naravno, svi se pitate kako je moguće da netko tko ima PTSP vozi automobil za koji je potrebna fizička snaga i koncentracija, pogotovo ako znamo da pojedinci imaju oštećenja donjih ili gornjih ekstremiteta i glave koje im je utvrdila invalidska komisija i dala određen postotak invaliditeta. Ali ne treba se iznenaditi takvim nalazima komisija u kojoj su tavorili i pojedinci poput dr. Rubale i sličnih. Mnogi su se obogatili na izdavanju prikladnih invaliditeta za osobe koje su potpuno zdrave. Uostalom, sve što drugdje nije moguće, u Hrvatskoj, zemlji čudesa, sve je moguće.

Glavni akter afere „SMS“ Milijan Brkić, drugi čovjek HDZ-a i potpredsjednik Sabora bio je također umirovljeni pripadnik specijalne postrojbe, umirovljen s 33 godine, i kroz neko vrijeme dobio je posao vozača. Vozio je dr. Nikicu Gabrića. Od vozača do drugog čovjeka HDZ-a i potpredsjednika Sabora bilo je dovoljno biti član HDZ-a, poznavati određene ljude i samo nebo je bila granica. Međutim, ambicija udružena s pohlepom i moći, dovela je do niza afera koje su tako svojstvene stranci na vlasti. Dovoljno je sjetiti se da imaju presudu (za sad nepravomoćnu) da su zločinačka organizacija. Taj modus operandi je prisutan u Hrvatskoj od devedesetih i uz postojeći nakaradni sustav, razvijao se i onaj paralelni, zloćudan i toksičan po čitavo društvo.

Društvo u kojem vozači ministara znaju detalje operacija tajnih službi, tko koga prisluškuje i tko je idući na redu za hapšenje, u kojem vozači dogovaraju poslove gradonačelnika, u kojem vozači dolaze do generalske titule, u kojem vozači postanu vlasnici mljekarske industrije i milijarderi, a klima majstori i šverceri naftom u ratnim vremenima, upadaju u naftni biznis, i još čitav niz takvih nevjerojatnih „prekvalifikacija“, takvo društvo nije u mogućnosti razviti se i napredovati. Naprotiv, propadanje je zagarantirano. Nemoguće je graditi nešto na temeljima od pijeska jer se ne može održati, isto tako se niti društvo ne može održati na truleži i gnjileži onih koji nam danas predstavljaju „stupove društva“. Osuđeni ratni zločinci, kriminalci, narkodileri, ubojice, ratni profiteri, lopovi, filofašisti, kurvari, svodnici, pa dovoljno je bilo pogledati zadnju predsjedničku inauguraciju da se vidi sav jad i bijeda u prvim redovima. Sluzavi trag koji ostavljaju za sobom zagadio je čitavo društvo, ne samo mržnjom i crnilom, već i potpunom apatijom i beznađem, a sve je rezultiralo masovnim iseljavanjem.
Nama sada na naplatu dolazi negativna selekcija kadrova, postavljanje ljudi po političkom ključu, a to su mahom nesposobni neznalice, često s krivotvorenim ili kupljenim diplomama, diletanti koji su se provlačili i kroz bivši sustav laktom, ulizništvom, varanjem i tako dogmizali do vrha gdje su nakon devedesetih napokon došli do onoga što im je u jednom uređenom sustavu bilo nemoguće. Postali su vlast i dobili su moć. Ambicija i pohlepa natprosječne, a radni kapaciteti i znanje mizerni. Takvi su najviše upropastili sve čega su se dotakli, jer osim sklonosti prevari i lopovluku za ništa drugo nisu talentirani. Dovoljno je bilo vidjeti kako se kadroviralo po pravosuđu, tajnim službama i policiji gdje su se postavljali poslušnici kako bi u određenom trenutku kada se istraga približi lopovskoj kasti, bila zataškana i nitko nikada ne bi odgovarao za to. Takvu sliku imate na svim razinama sustava i u svim institucijama. Kamo god se zagrebe, nailazi se na kanalizaciju. Sve koji nisu htjeli biti dio korumpirane i lopovske klike, pobacali su naglavačke na ulicu i onemogućili im daljnje zapošljavanje.
Tako je godinama nesmetano funkcionirao taj organizirani i umreženi kriminal i lopovluk sve do jednom, kada je napokon došao trenutak da se ta piramida zla načela iznutra, onaj najgadljiviji dio. Da se nije najavio potencijalni državni udar u Vukovaru pod krinkom prosvjeda zbog neprocesuiranja ratnih zločina, pitanje je bismo li ikada saznali kako su veliki „domoljubi“ i „vjernici“ postali zaštitnici svodnika, kriminalaca i prostitutki.

Tekst se slobodno koristi i dijeli u originalnom obliku.

Fotka by: Antikorupcijski centar Lingva

Podijelite:

8.rujna 2018.

Prije nekoliko su dana eminentni stručnjaci iz područja šumarstva, zaposlenici Parka Prirode Medvednica i Hrvatskih šuma sazvali pressicu na Sljemenu, u osnovi, već viđeni, jeftini  igrokaz kojim će po ne znam koji puta „dokazati“ kako smo svi mi koji vidimo da nam šume na našem Sljemenu sve većim brzinom nestaju u nepovrat, ništa drugo do najobičniji idioti, željni medijske pompe i jednominutne slave. Svi mi koji sumnjamo u njihov besprijekorni, pregalački, gotovo nadljudski  napor da njeguju, paze i maze naše šume, mi, kako nadahnuto kaže njihov novinar Igor Vincenc, grupica „samozvanih ekoloških aktivista koja se ne može pohvaliti niti sadnjom hortenzije u vlastitom vrtu“, svi smo mi prema njegovim riječima valjda somnabulna ekipa „koja je uvidjevši stanje u našim medijima gdje polupismeni ljudi prozivaju struku kako bi promovirali sami sebe, odlučila uzeti svoj komad kolača te učiniti isto.“

Ovdje dični novinar, minorni aparatčik Hrvatskih šuma u planetarno poznatom mjesečniku tih istih Hrvatskih šuma, u komentaru pod naslovom „Medijska istina“ prozirno aludira i na briljantna i odvažna pera našeg najjačeg tjednika „Nacional“, novinare koji su imali dovoljno hrabrosti prozvati Hrvatske šume, njegovu majku sveticu koja ga hrani i odgaja, postaviti nekoliko pravih pitanja i posumnjati u bezgrješnost modusa operandi kojim njegova mater monstruozno harači našim šumama. Drskost kojom to šumsko piskaralo manipulira poluinformacijama koje je dobilo od svojih gazda zapravo ne začuđuje, jer, odavno je poznata izreka: napad je najbolja obrana, zar ne? Da se doista radi o naručenom, pljuvački osmišljenom pamfletu, potpisanom perom dobro obučenog pripuznika govori i niz postavljenih pitanja od strane novinara i „manijakalnih pobunjenika“  Zelenog odreda stručnjacima Hrvatskih šuma na koja nisu imali odgovore, i gle čuda! nisu ni  spomenuta u ovom tekstu.

Pa eto, nećemo ostati dužni, spomenuti ćemo samo neke od očito „vrućih“ i neugodnih tema koje je vrli novinar „zaboravio“ spomenuti:

1. Na pitanje o uništavanju planinarskih staza i probijanju nerazumno širokih cesta po Medvednici odgovor nedležnih je bio da se najčešće radi o privatnim posjedima gdje privatnik može raditi doslovno što hoće i, iako su posjedi u okviru Parka prirode Medvednica, nemaju baš nikakve ingerencije, a pogotovo kada se radi o privatnim parcelama u vlasništvu Crkve. Jer, kako kažu, tko bi se danas usudio išta reći Crkvi. Naravno. Pogotovo kad su to nadaleko poznati crkvenjaci ilegalci, maskirani u odore Hrvatskih šuma, pa još opasno barataju njemačkim motorkama.
2. Pitanje o ogromnom klizištu na Vrhu Jelovec. I tu se radi o posljedicama nekontroliranog rušenja stabala koje nisu mogli nadzirati jer je i to u vlasništvu Crkve, pa… na pitanje naše aktivistice kako tumače svjedočanstva da su baš na toj lokaciji u akciji rušenja viđeni djelatnici i vozila Hrvatskih šuma, nije bilo odgovora. Možda se odgovor nalazi pod 1.
3. „Rušenje“ stabala vikendom oštro su demantirali, ali pritisnuti inzistiranjem aktivistice Zelenog odreda da su ne jednom bili viđeni, naglo mijenjaju odgovor i objašnjavaju da se najvjerojatnije radi o „odrađivanju“ nekog dana u tjednu kada vremenske prilike nisu dozvoljavale….opravdanja za užurbana rušenja su išla toliko daleko da su čak tvrdili da se vikendom ne smije rušiti uspravno (?!) stablo, već da se može obrađivati isključivo na tlu, ono srušeno radnim danom. Mi možda ne znamo ni kako izgleda hortenzija, ne znamo šumarsku struku, ali jako dobro znamo što smo vidjeli.
4. Na pitanje rušenja na Badnjak odgovor je bio lakonski: „Jeste li prijavili?“ iako su i tada uočeni radnici i mehanizacija Hrvatskih šuma. Prijavljivali smo godinama, ali je njihov službeni odgovor uvijek, bez izuzetka bio – sve je po zakonu, odobreno od…
5. Za očuvanje šuma pogubno mijenjanje strukture tla izazvano oborinskim ispiranjem makadamskih cesta jer su napravljene protupropisno, bez drenaže, pojasnili su da eto, nesretnom okolnošću, nemaju dovoljno radne snage koja bi se bavila putovima!!
6. Pitanje o imenu kooperanta koji probija nove ceste po Medvednici ostalo je bez odgovora. Muk i sveopće zgledanje. Kažu: nije im poznato!?!
7. Na pitanje prema kojem kriteriju odabiru lokacije na kojima treba obaviti završnu sječu (golosjek) odgovaraju da je prema starosti šume procijenjeno da je baš tu došlo vrijeme, ali na pitanje o nevjerojatnoj slučajnosti da su šume „nadošle“ baš na najatraktivnijim proplancima podno i oko interesantnih objekata i planinarskih domova (sumnjamo na privatizaciju i rasprodaju), nisu imali konkretni odgovor. Dobili su, kažu, nalog…
8. Na „suočavanju“ novinara, nas prosvjednika (sve od reda polupismenih laika) i „njih“ neshvaćenih predstavnika struke, uz „nas“ je bio i, gle čuda, jedan eminentni stručnjak, magistar šumarstva! Dakle, koliko god su se trudili napraviti od nas maloumne vezere, mi smo srećom imali svog tumača. Imali smo znanstvenika koji je već na prvu konstatirao da se na Medvednici, između ostalog, i previše reže!! Dakle? I to je nebitno? Pa to mi stalno i tvrdimo!

Itd.

Itd….a  u članku „raskrinkani“novinari željni slave i mi, zeleni anarhisti smo sjedili, slušali i bilježili…

Naravno, nije na odmet pripomenuti da je gore spomenuti novinar zaboravio u svoj pamflet staviti i osvrt na čašćavane novinara ručkom, što je očita praksa Hrvatskih šuma i, po njemu jedan, tako sasvim nebitan  detalj da je isti plaćen novcem poreznih obveznika u RH. Sve po zakonu, pravilima šumarske tradicije i na znanstvenim osnovama.

I, na kraju, mali osvrt na dio teksta koji se odnosi na Vidrine nedavne protestne marševe: „Ljudi vole prosvjedovati i ništa ih na svijetu ne sprječava da to i rade. Njih 9 [slovom i brojkom devet (9)!] odlučilo je dići cijeli Zagreb na noge jer, eto, njima se hrvatski zakoni ne sviđaju…“.

Da, točno je, ali samo djelomično. Neki zakoni su dobri, no, ne sviđa nam se zakon po kojem Hrvatske šume imaju pravo, sve u ime tzv. održivog gospodarenja šumama, u cijeloj RH porušiti baš svako drvo koje im dođe pod sjekiru, samo zato da zadovolje zahtjeve stranih investitora koji su loše potpisanim strateškim ugovorima dobili naše šume doslovno na dlanu. I u novčaniku.

I, da, bilo nas je devet (9). Smiješno malo? Jadno i uzaludno? Čak se i najveći novinarski diletanti sjećaju afere Watergate gdje su samo dvojica!! upornih i dosljednih novinara srušila američkog predsjednika. Svakom tko ima imalo soli u glavi trebalo bi biti jasno da je važan rad, disciplina, organizacija, upornost i znanje da se pokrenu mase. Podsmjeh i minoriziranje značaja prosvjeda i broja prosvjednika može se nekome lako obiti o glavu. A, kako se čini, vrlo skoro i hoće. Jer, stvarno nas zanima kako će i što pisati kada se na nekom idućem prosvjedu pojavi 9 tisuća, ili 90 tisuća građana RH koji će zbog ovakve „brige“ Hrvatskih šuma za naše šume ostati bez ogrijeva za zimu, jer drva za ogrjev zbog takve pomahnitale, brutalne sječe za nekog i neke ostavlja nas bez ičega!! A šanse da će ga uz ovakvo „gospodarenje“ i biti, kako se čini, ravne su nuli. Veliki broj obitelji će se doslovno smrzavati! Kakvo će tada Hrvatske šume iznaći obrazloženje i prema kojoj to struci i prema kojem zakonu? Do sada smo čuli samo jedan ingeniozni odgovor: ne brinite, sve je po redu i zakonu, sve baš tako treba biti, mi smo struka i valjda znamo… A to što nema šume, pa za boga miloga, strpite se! Već za 50, 100 godina opet ćete imati prekrasnu i bujnu šumu. Eto. Tako lako. Pa tko im ne bi vjerovao i sram ga bilo tko pomisli da se tu radi o sumanutim rušiteljima i pljačkašima? Priroda će odraditi svoje. Šuma se sama brine za sebe. Strpite se.

No, nekako nismo skloni vjerovanju da će takav odgovor spriječiti tisuće promrzlih da ne izađu na ulice. Uz nas devetero.

Što ćete tada pisati? Hoće li vam i tada biti biti smiješno? Mi u Zelenom odredu znamo da neće.

Podijelite:

Ana Vujnović :.

Hoće li ovo pismo doći do odgovornih??

…Elena je danas ostala sama.
U dvorani “njezine” osnovne škole. U novoj odjeći, sa novom torbom. U nevjerici, panici i suzama.
Zbog vas.

Cijelo jutro, a i proteklih nekoliko tjedana, Elena iščekuje prvi dan škole. Prvašica je. Nervozna je, u iščekivanju, ali strpljiva. Kaže, obuči će haljinu. Kaže, upoznati će učiteljicu. U njezinoj posebnoj glavici, vjerojatno u liku princeze ili dobre vile. Kaže, dobiti će knjige i raspored. Kaže, ja sam velika cura. I ići ću u školu. Ponos, sreća, iščekivanje..

….Elena je danas ostala sama.
U velikoj dvorani nakon priredbe dobrodošlice (“dječica pjevaju meni, mama??”) i prozivanja prvašića od svojih učiteljica. Čekala je strpljivo da se prozovu sva djeca, čekala je svoje ime, čekala je da i ona ustane i otrči svojoj učiteljici. Ali nije dočekala.

Elena je danas ostala sama.
Sa svojim posebnim potrebama i sa svojim teškoćama iz skupine 7 (3,4,6), podskupina 3.1.1., 3.1.2.,3.1.4.,4.2,6.6,6.7…..
I sa odlukom Gradskog ureda za obrazovanje kojom su odlučili da će pohađati tu školu gdje sada stoji sama, u velikoj dvorani, sa novom roza torbom na leptirice i panikom u malom srcu i glavici.
Nismo dočekali da ju ispratimo u razred sa ponosom i suzama sreće u očima kao ostali roditelji. Mama, tata, veliki braco, baka i deda. Dočekali smo upitni pogled rukovodstva škole koje pojma nije imalo tko smo, odakle smo i što radimo ovdje. Pregledavši moje papire koje nikada nisu dobili od Gradskog ureda, zaključili su da, osim sto nemaju mjesta, nemaju niti program koji je primjeren za Elenu. A Gradski je odlučio da će ići baš u tu školu. Ne u onu u koju ide braco, također dijete sa posebnim potrebama, nego baš tu. Jer, objasnili su, to je u boljem interesu djeteta. Škola koja NEMA program za njezin tip teškoća.

Elena je danas ostala sama.
Potpuno i apsolutno napuštena i zaboravljena od ljudi i sistema, dijete sa posebnim potrebama za koje nitko ovdje nije čuo, za koje nema mjesta na prvi dan škole, za koje nema programa u glavnom gradu Lijepe Naše.
Ravnatelj je bespomoćan. Nije on kriv.. Ta tek je danas, od mene, saznao za to Rješenje.
Nema novaca, kažu. Nema ljudi.. Nema prostora.. Odluka Grada je da u posebnom odjeljenju neke škole za djecu sa posebnim potrebama može biti max 5 učenika. A onda ti isti ljudi upišu 8 učenika. Ali novca za pregraditi i napraviti još jedan mali razred-nema.
Nema financija? Ja bih rekla NEMA FINANCIJSKOG INTERESA.. Jer, koliko novaca je potrebno da bi se jedan razred u koji stane 25 djece pregradio u dva za po 5 učenika? Ne treba biti matematičar, zimus smo pregrađivali sobe sa 7m knaufa. 3.500kn. TRI I POL TISUĆE KUNA!! Koliko košta nova fontana u gradu? Koliko premještanje kipova? Koliko sve nebuloze i apsurdi u gradskoj raspodjeli NAŠIH novaca?? TRI I POL TISUĆE KUNA?? Naravno da treba još zaposliti i ljude, opremiti razred, veliki je to trošak kad se sve zbroji..
Čak pola novog auta iz apsurdnog voznog parka naših političara Ako i toliko..

Elena je danas ostala sama.
Zbog vas. Zbog apsurda našeg Grada, naše Države.
Koliko vrijedi slomljeno sedmogodišnje srce? Koliko košta svaka ogromna suza koja se skotrljala niz najdraže obraze? Koliko procjenjujete roditeljsku nemoć i bespomoćnost kad moraju kćeri pogledati u

oči i lagati, lagati najbolje što znaju zašto nema ni razreda, ni učiteljice, ni knjiga ni rasporeda za nju?? Koliko košta??? Recite, jebem vam grad i državu, recite pa da prodam bubreg da platim, samo da joj ne moram pogledati u oči u ovom trenu!!
Nakon sto su joj uništili zdravlje i napravili je ovakvom bez ikakve isprike i preuzimanja odgovornosti, nakon svih pogrešnih dijagnoza i dvije sepse sa kilu i osamsto u rodilištu sa dva tjedna zbog nečijih prljavih ruku, nakon životinjske borbe ovih sedam godina uz pomoć divnih pojedinaca u Centru i u vrtiću, koji su, zahvaljujući vama sramotno plaćeni za doslovno spašavanje života cijelim obiteljima, recite, koja je cijena ovih njezinih suza očaja??

Elena je danas ostala sama.
Napuštena i zaboravljena jer je dijete sa posebnim potrebama.
Sram vas bilo, tko god da je odgovoran za to. Sram vas bilo zbog 3.500kn, zbog fontana, zbog uhljeba, zbog apsolutne apatije i gledanja samo svoje guzice, zbog razbacivanja našeg, i svetkom i petkom, krvavo zarađenog novca na sve osim na ono sto je bitno. Sram vas bilo zbog razdvajanja i rasturanja obitelji jer ljudi odlaze odavde zbog vaših zakona..

Elena je danas ostala sama.
Voljela bih da barem na trenutak vi i vaši najmiliji osjetite ovu nemoć, tugu, razočaranje i paniku koju smo nasa princeza i mi osjetili danas u 14h u jednoj zagrebačkoj školi. Samo na trenutak da vam se lomi srce u milion oštrih komadića dok gledate te mile oči koje traže rješenje i utjehu. Samo na tren da i vi ostanete sami. Od srca vam to želim. Ne zato jer sam zločesta i želim osvetu, nego zato da vas nešto u životu šutne nogom u guzicu i probudi empatiju i odgovornost prema društvu i građanima, jer to je vas jebeni posao. Za to ste plaćeni neusporedivo više od ovih divnih duša koje za sramotu od plaće i na rubu egzistencije žive sa tom djecom, ne samo u vrtiću i školi- žive s njima 24 jebena sata dnevno.. I drže nama roditeljima glavu iznad svih vaših sranja, da se ne utopimo do kraja. Da ne odustanemo od borbe sa čudovištima u foteljama, njihovom politikom i sistemom. U Lijepoj Našoj…

Elena je danas ostala sama.
Ali samo na trenutak. Onaj trenutak kada je majka gotovo pala na koljena skoro poražena užasom u princezinim očima. Ali nećete. I ovaj put, ne znam koji po redu, sakupiti ću svu svoju snagu koju imam, a imam je zahvaljujući dvanaestogodišnjoj borbi sa vašim sistemom, i okrenuti ću nebo i zemlju da zaštitim svoje dijete od vaše nepravde i apsurda. Ponovno. Jer vrlo sličnu dramu prolazili smo i sa sinom prije koju godinu. On je sada peti razred, a vi ste mu odlučili nakon četiri godine ukinuti asistenta. I to baš na ovakvom prijelazu iz razreda sa učiteljicom u razred gdje ima 11 profesora. Sa svim svojim potvrđenim dijagnozama i poteškoćama koje su prema vama, očito, nestale preko ljeta. E pa nisu. Ali to po vama vjerojatno nije tolika drama kada ste mu sestru ostavili i bez škole i bez razreda i bez učiteljice. Pa što bi onda bila drama ostati bez asistenta..?

Elena neće ostati sama.
Kunem vam se, dokle god ima snage u meni, neće ostati sama.
A vama, koji ste odgovorni za ovu traumu, želim da vam se vrati sve sto ste zaslužili i priuštili nama, svim roditeljima djece sa posebnim potrebama.
Lp,
Ana Vujnović

UPDATE ZA SVE KOJI PITAJU ZA KORAKE KOJI SU PREDHODILI OVOME DANU:
Predali smo papire i prije vremena. Čekali smo odluku Gradskog u koju će je školu staviti i po kojem programu. Prva komisija 13.07. nije ništa odlučila jer matična škola nije predala ispravne papire. Druga komisija 23.08. donosi rješenje i na moj poziv kažu da su obavijestili i školu. Navodno, greškom pripravnice, ipak nisu.
Ja sam rješenje dobila u petak 31.08. popodne.
Sve ovo napisano komunicirano je telefonom kroz lipanj, srpanj i kolovoz.

Podijelite:

13.8.2018.

Igor Premužić

Dečko je umro u Zaprešiću, malom satelitskom mjestu pored Zagreba. Pozlilo mu je, hitnoj je trebala cijela vječnost da stigne, a kad je stigla u vozilu nije bilo liječnika. Da tragedija bude veća, u vozilu nije bilo niti defibrilatora. Hitnoj bi tamo trebalo 3 minute do bilo kojeg dijela mjesta jer je Zaprešić veličine mog Mjesnog odbora.

Evo i sad režimski mediji, vrlo mudro i intelektualno, raspravljaju što je dovelo do takve situacije. Ova ili ona reforma? Ovakav ili onakav proračun. Vidjet ćete, danima će isprazno razvlačiti temu samo da ne kažu bitak, samo da ne kažu o čemu se radi, samo da ne kažu istinu.

Hrvatska je ubila tog dečka. Ovakva država kakva je danas. Mi svi smo ubili tog dečka i tko zna koliko ćemo ih tek ubiti. Mi smo, kao društvo, kao zajednica krivi za tu smrt, za izgubljen život koji nije trebao biti izgubljen. Mi, dehumanizirano, autistično društvo koje skupno nazivaju “Hrvati”. Svaki onaj čovjek u ovoj zemlji koji je ikada glasao za HDZSDPHSLSMOST i slične, a nije tražio od njih da ispune predizborna obećanja. Svaki od nas koji je okretao glavu i spuštao ramena kada je vidio kako nam zdravstvo funkcionira. Krvi tog dečka na rukama ima cijela zajednica koja je dozvolila da se Hrvatska pretvori u ovo što je ona danas. Nitko nije amnestiran od krivnje što mi danas živimo u društvu koje je potpuno disfunkcionalno. Disfunkcionalno do te mjere da nam djeca umiru na cesti zbog uništenog zdravstva.

Možete vi sada, onom bezdušniku koji glumi ministra zdravstva, prigovarati do imendana. Možete ga podsjećati na to kako je izjavio da jedan svećenik vrijedi kao 20 liječnika. I slobodno ga podsjetite. Danas, nakon 28 godina takvih bezdušnika, primitivaca i lopova koji su obavljali tu funkciju, zdravstvo je uništeno. Danas niti ne znamo kakvo je stanje u zdravstvu jer svaki ministar prikriva onog prije njega, pa nas ponovno zadužuje kod svjetskih kamatara da plati ono što je njegov prethodnik potrpao u džepove svojih jataka. Zdravstveni sustav uništavaju sve Vlade od 1990. samo s jednim ciljem: žele se bogatiti na bolesti i nesreći ljudi. Žele naplatiti iglu koja košta kunu stotinu kuna, jer onda oni spremaju po igli – a upotrijebi ih se na desetke tisuća dnevno – devedesetdevet kuna. I tako 28 godina.

U cijelom svijetu je tako, govore. Lažu. Na kraju krajeva, i da jest tako, zašto bi to kod nas trebalo biti tako? Zašto taj ogroman novac koji izdvajamo za zdravstvo završava u privatnim džepovima, u “javno-privatnim” partnerstvima, koja služe da se javnim novcem privatnim liječnicima kupi oprema, pa ju onda ovi naplaćuju sirotinji na pregledima? Pregledima koji se, poput CT-a i sličnih danas čekaju 3 ili 4 godine. To je legalno? Legalni su vam liječnici koji imaju “prigovor savjesti” pa u bolnicama ne provode prijevremeni prekid trudnoće, ali ih taj prigovor napušta kada ga izvode u privatnim klinikama i skupo naplaćuju? To je taj njihov “sustav”?

Mi to sve gledamo, mi to svi znamo. Nema niti jedne osobe u ovoj zemlji koja nije, na ovaj ili onaj način, došla do liječnika mitom, poznanstvom, vraćanjem usluga ili slično. Bolnice nam izgledaju kao ubožnice, osoblje tih ustanova pada s nogu jer nema dovoljno liječnika, niti medicinskog osoblja, nema niti tehničara i sestara. Zdravstvo je uništeno, a ovaj primjer društvenog ubojstva nam je samo jedno slovo apela od stotinu stranica da to mijenjamo.

Ne, neće to napraviti nova Vlada. Oni će nastaviti utabanim stazama lopovluka, krađe, dizanja kredita da se plate odavno potrošeni lijekovi. Samo promjena sustava, samo eutanazija ovog zločinačkog sistema i režima će nam donijeti pristojno zdravstvo. Jedino će radikalna promjena iznjedriti bolje – zdravstvo, školstvo, sudstvo i sve ostalo u ovoj zemlji. Sve ostalo bit će nastavak agonije, iseljavanja, siromaštva, kopanja po smeću u potrazi za korom kruha. Kada to čujete – kad čujete da se samo promjenom ovog sistema može nešto promijeniti – govore vam istinu. Sve je ostalo režimska propaganda. Poliranje vaših misli da i dalje poslušno služite bandi koja vam se smije, ubija našu djecu i pljačka naš novac kojeg trpa u svoje džepove.

Podijelite:

14. srpnja 2018.

Vidrin Zeleni odred predstavio se Zagrepčanima pred „ulazom“ na Sljeme, poznatim Tunelom. Mnogi pozvani da nas podrže nisu stigli, mnogi su samo nezainteresirano prolazili sa ruksacima na leđima, a neki su ipak na tren zastali i saslušali našu priču. Zbog ovih potonjih smo i bili tamo.

Dugi smo niz godina svjedoci najvećeg ekocida u Zagrebu na koji su samo rijetki uporno, ali na žalost pojedinačno i sporadično ukazivali na devastaciju sljemenskih šuma, uništavanje i propadanje kultnih planinarskih objekata, nijemi svjedoci majke svih zagrebačkih pljački. Tisuće kubika kvalitetnog drvnog materijala je posječeno i rasprodano, vodotokovi uništeni, zaštićeno endemsko bilje brutalno zgaženo, planinarske staze preorane preteškim strojevima, nekad gusta šuma uništena probijanjem novih puteva. Hektare bujnonog zelenila zamijenili su mjesečevi blatni golosjeci niz koje se nakon svake kiše bujicama sjure ogromne količine vode plaveći podnožje planine, zemljana klizišta postaju opasna po život…

No, što ako sumnjivo stečeni profit od prodaje drva nije jedini razlog takvog nezapamćenog ekocida?

Ako je istina da je, dok mi živimo i umiremo za nogometom, na prekjučerašnjoj sjednici Sabora usvojen Novi Zakon o šumama kojem se kako se na prvu čini bitno olakšava pretvaranje šumskih područja u građevinske zone, cijela priča o propasti Sljemena možda (gle čuda!) dobiva i neki drugi smisao, zar ne? Posljedično i lijevom rukom, kako se to u Zagrebu obično i zbiva, najavljenom promjenom Gradskog urbanističkog plana  granica „zaštićenog“ Parka prirode Medvednica bi se vrlo lako mogla samo još jednom pomaknuti prema vrhu i cijeli bi ogoljeni dio postao ogromno gradilište privatnih vila u ograđenim šumarcima, sa neprocjenjivim pogledom na grad od kojeg zastaje dah. Najljepši dijelovi Sljemena vrlo lako bi mogli postati dobro čuvane, ograđene, elitne i građanima zabranjene zone!

O svemu smo tome pričali sa slučajnim prolaznicima pred Tunelom. Savršeno nam je jasno da cijela nacija ne diše, ne vidi i ne čuje baš ništa u očekivanju najvećeg od najvećih (epohalnih, historiskih) dostignuća u hrvatskom sportu i upravo zbog toga smo izabrali baš takav „nesretan“ dan pred finalnom utakmicom da se obratimo javnosti i pokušamo objasniti što osvajanjem jednog zlatnog sportskog trofeja Hrvatska  u konačnici zapravo nepovratno gubi! Jer, dok mi gubimo razum od euforičnog vrištanja brojeći svaki postignuti zgoditak, Hrvatska za koju smo se krvavo borili u nepovrat nestaje!

Borili smo se za Hrvatsku, borimo se i za Sljeme! Kraj priče.

I, ne! Nismo bili u „kockicama“.

Podijelite: