#TomislavDomović:

Priznanje

Dolazi dan konačnog obračuna,
nikakvo prerušavanje neće me spasiti
Ni oblik, ni lik, ni bijeg
Budem li ptica,
okružit će nebo rešetkom
Budem li vuk samotnjak,
pustit će izgladnjele tornjake
Budem li mala plava riba,
doći će veliki bijeli po me
Budem li šuma, zapalit će me
Budem li čovjek, nenaoružan, krhak, slab,
Onakav, kakvog sam i njegovao
Budem li u srcu uzgojio slamke i vjetar
Tek tada će lov biti lak
Al prkosit ću ja, jednom da i ja osjetim inat u stošcu
Prkosit ću, kao vuk u poskokovu zubu
Viknuti iz ošita i hrabrošću podimljenog mesa:
Nebo je moja domovina, tamo osjećam se lakonog
Evo vam grunt, katastar, krš i šuma, škrapa krvava,
livada bez kosca i zemlja bez prohodna puteljka za prosuta djetinjstva
Evo vam patetika desna, sintetika lijeva,
smjerovi za ponor onima kojih nema i onih kojih neće biti
I prije nego me dokrajče kao pašče,
prije nego li hrvatsku ljubav pretvorim u svjetsku ljubav
pitat će me:
Pričešćuješ li se redovito?
pitat će me nepričešćena srca ustima pričešćenima
O da
Prićešćujem se redovito u svakom čovjeku
i u Bogu kojega ponekad srećem u ponekom čovjeku
Moram se pričestiti jer ja samo sam:
Drvodjeljin iver, krhkost iz majčina skuta,
I bistri odraz u vodi u kojoj prali su se braća i sestre