U ono „mračno“ doba bivše nam države Spačva je bila svjetski poznata po tvrdom, čvrstom i trajnom drvu hrasta lužnjaka. U ono vrijeme „mraka, terora i jednoumlja“ imali smo širom svijeta poznatu drvnu industriju koja je više od pola stoljeća živjela od spačvanskog hrasta. Spačvanski hrast je doslovno hranio je na tisuće i tisuće obitelji. Iako je vrijeme bilo “teško i opasno”, gle čuda, te su obitelji bile i zaposlene i sretne i site, u svojim domovima, u svojoj domovini.

Danas, u vrijeme domoljubnog, demokratskog bezumlja drvna industrija je samo državna pr fantazmagorija, a u svijetu poznata šuma unakaženi, opljačkan i rasprodani prirodni dragulj. Spačva je nekad bila bogata hrastom, danas je bogata preteškim strojevima pohlepnih, povampirenih sjekača Hrvatskih šuma, po vokaciji državne, pljačkaške tvrtke, koja je u samo nekoliko „poslovno uspješnih“ godina  našu stoljećima čuvanu  baštinu pretvorila u jalovu pustopoljinu. Točno po uzoru na ostatak Opustošene Naše. Ustajalu, beživotnu kaljužu.

Uz svesrdnu pomoć „demokratski izabranih“ nezasitnih velmoža, spačvanska šuma danas hrani samo nekolicinu poslovno „uspješnih“ parazita koji će tronuto, sa rukom na novčaniku  odslušati  NAŠU himnu, a već će sutra sa istim domoljubnim žarom zasuziti na neku od himni rezervnih domovina kojih ne manjka i  po kojima će se razbježati kad isprazne neprocijenjivi bunar iz kojega su godinama domoljubno grabili.

A mi? Mi ćemo, kako to i najbolje znamo, srca ispunjenog sjetom, nasred  domoljubnim pustošenjem nastale pustinje  posjesti djecu  oko pucketale vatrice i bajkama koje obično počinju sa once upon a time baljezgati o pobjedničkoj vojsci, žrtvama rata, napaćenom narodu, četnicima, udbama, komunjarama i o svemu drugom čime treba što prije napuniti dječje glave. O svemu čime možemo makar pokušati pokriti  sramotu osobnog kukavičluka.

O netragom nestaloj  šumi i o svemu što je nekada bilo naše, naravno, nećemo reći ni riječi. Jer, realno, iako smo ponosni sinovi i kćeri pobjedničke vojske opjevane slavom, neustrašivi heroji i vitezovi , ionako nismo mogli učiniti ništa da ih spasimo. Zar ne?

Foto: Zlatko Uzelac-Spačvanska šuma nestaje u magli pohlepe

Podijelite:

Na današnji dan, 6. kolovoza, točno prije tri godine, Vesna Grgić, dragovoljka Domovinskog rata sa 1066 borbenih dana na prvoj crti, majstor i trenerica Taekwondoa, nositeljica crnog pojasa 3. Dan, do rata djelatnica Instituta “Ruđer Bošković” u Zagrebu, danas predsjednica Vidre i voditeljica Zelenog odreda piše:

Svetkovina „Oluje“ – Dan kada mnogi branitelji crvene od stida

„Mene, dragovoljku-veteranku Domovinskog rata, konsternirala su i duboko uvrijedila skandalozna zbivanja na nedavnom svečanom obilježavanju Dana hrvatskih branitelja u Kninu. Duboko me uvrijedilo ponašanje cjelokupnog državnog vrha i predstavnika hrvatskih branitelja te sa indignacijom odbacujem svaku povezanost s njima. Ne mogu pristati na opciju da na proslavi Oluje, akcije na koju sam ponosna, i proslavu Dana hrvatskih branitelja koji je trebao biti i MOJ dan, Kninom neometano maršira kolona ustaša! Dok se redaju govornici gadljivo se zaklinjući u svetost Domovinskog rata, vječnu zahvalnost braniteljima, izgradnju međusobnog povjerenja, jednakost, toleranciju, demokraciju, vladavinu prava i što sve ne, Kninom arogantno paradira hrpica spodoba u crnom, koja po vokaciji zastupa baš sve suprotno! Javno pljuju na sve na što sam bila ponosna, što sam činila i u što sam vjerovala dajući svoj doprinos u Domovinskom ratu. I nikom ništa!!! Tek nekoliko prijava i mlakih priopćenja. Kakvi su to ljudi u državnom vrhu koji se ne izjašnjavaju i ne iznose jasan stav o prizivanju i veličanju ustaštva, najvećeg zla hrvatske povijesti? Koga oni predstavljaju? Mene – sigurno ne!

Zašto su ondje prisutni predstavnici branitelja to odšutjeli? Očekivala sam da će u službenom obraćanju javnosti, u najmanju ruku slatkorječivim političarima „skočiti u oči“. Nazvati u medijima tu sramotnu provokaciju tek incidentom, znači arogantno minorizirati cijeli događaj (ono kao kad kiša pokvari ribičiju), a to je – blago rečeno – skandalozno. Šutnja predstavnika branitelja vrlo je indikativna i upravo zastrašujuća! Primjećujem da sve veći broj mojih bivših suboraca (koji za sebe vole reći „MI branitelji…) otvoreno i javno podržavaju ustaštvo i sve što ono nosi, koriste istu retoriku, zagovaraju iste ideje i sve se više poistovjećuju s njim. Crno izgleda ponovno dolazi u modu. Na velika vrata! Neometano slaveći ustaštvo, promiču ga kao jedini i ultimativni oblik Hrvatstva, šireći mržnju, teror, netoleranciju, agresiju, nasilje… sve oblike fašizma! Pa, za Boga miloga, ta grupa razularenih branitelja zastupa sve ono PROTIV čega smo se u Domovinskom ratu borili!!

Zašto je, zaboga, smrtni grijeh reći da sam antifašist i da su svi oni koji tvrde da su se borili protiv agresije na Hrvatsku u osnovi bili antifašisti u antifašističkoj borbi?! Ta grupa branitelja sve ove poslijeratne godine provodi u bjesomučnoj jurnjavi za mirovinama, invalidninama, ratnim dodacima, beneficijama, sveopćem grabežu, u bespoštednim borbama za fotelje postaju sve beskrupulozniji i opasniji! Tvrde da je to obrana digniteta boraca i invalida Domovinskog rata i svega što s tim ide u paketu, kao „da se ne zaboravi“. Sredstvima kojima pokušavaju „obraniti“ svoj dignitet upravo i pridonose tomu da budu zapamćeni. I osuđeni. Ta se grupa branitelja koristi fašističkom retorikom, zagovara i slijedi ideju propale klerofašističke, izdajničke tvorevine, veliča zločinca Antu Pavelića, svojim nazočenjem “uveličava“ otkrivanje spomenika najobičnijem kriminalcu i teroristi Miri Barešiću, prijeti „krvavim Uskrsom“, postavlja plinske boce kao bombe pred sve nas koji se u tome ne nalazimo, otvoreno prijeti svakome tko se drzne imati drugo i drugačije mišljenje, podupire provođenje segregacije po školama u kojima brutalno stigmatiziraju djecu čiji su roditelji „komunjare“. Za tu je mržnjom zaluđenu grupu branitelja Ante Pavelić velikan hrvatske povijesti. Bahato prekrajaju povijest prema svom nahođenju gazeći svakoga tko se usudi svjedočiti drukčije, Hrvatstvo mjere brojem dana provedenih na frontu, a domoljublje količinom opljačkanoga. U svojoj nadmenosti eklatantno krše zakon, šire mržnju prema svemu što nije hrvatsko ili što oni misle da nije hrvatsko. Ta grupa provodi teror i nameće jednoumlje baš isto kao i sistem protiv kojeg tvrde da su se borili!
Zato pitam sve vas koji se prepoznajete u tim redovima:

Jesu li oni koji nisu bili na frontu s nama, a protive se takvim stavovima, manji Hrvati?!

Jesu li svi oni borci drugih nacionalnosti s kojima smo dijelili rov 1991. manji domoljubi?!

Jesu li ateisti i ljudi različite vjeroispovijesti manji Hrvati i manji domoljubi?

Jesu li svi civilni invalidi koji nisu mogli fizički biti s nama na frontu manji domoljubi, pa je samim time i njihovo Hrvatstvo manje?

I, da! Jesam li ja, rođenjem Makedonka, s rodnim listom pisanim ćirilicom, manje zaslužna za obranu i stvaranje Hrvatske?

I KOME sam to dužna uvijek iznova tumačiti da su mi roditelji i svi preci, od stoljeća sedmog Hrvati?! I uopće zašto?!

Svaka uljuđena, sređena i civilizirana država od takve grupe odavno bi se distancirala…i poslala je tamo gdje joj je i mjesto. U zatvor! Ako među njima i ima nekih naivnih i zalutalih, njih u povijest. Točka. Protiv agresije sam se borila i agresija nikad nije bila, niti će biti moja opcija! Moj san je bio, a i dalje jest, da živimo u slobodi gdje ćemo otvoreno, bez straha moći izražavati svoje stavove, svjetonazore, vjeroispovijest, političko opredjeljenje, gdje spominjanje tekovina antifašističke borbe neće biti izdaja i smrtni grijeh, u zemlji gdje povjerenje neće biti zaboravljena kategorija, gdje će poznavanje ćiriličnog pisma biti stvar opće kulture, gdje se tolerancija neće učiti na utakmicama, a domoljublje graditi na mitinzima, zemlja u kojoj ćemo djeci moći pogledati u oči… bez suza srama.
Dan hrvatskih branitelja više ne namjeravam slaviti, ni obilježavati. Ni sve ostale „Dane“. Moj obraz mi je važniji. Ostao je neokaljan. Moj dignitet nitko ne treba čuvati ni braniti. Zato svima, gore spomenutima likovima, kao i svim petominutnim političarima koje su iznjedrili, koji su odveli NE SAMO MOJU Hrvatsku u primitivizam, divljaštvo, mrak, očaj i beznađe, poručujem DA NISAM UZ VAS, DA VAS NE PODRŽAVAM, DA SE NISAM BORILA ZA OVAKVO DRUŠTVO I OVAKVU DRŽAVU I DA VAS SE NE BOJIM!

Moj ratni put:

Neposredno prije odlaska na bojišnicu živjela sam, onako malo razmaženo, u centru Zagreba, radila kreativni posao u Institutu „Ruđer Bošković“, kao nositeljica crnog pojasa u Taekwondou obučavala mlade toj plemenitoj vještini, putovala , puno čitala, svirala klavir.
Kad su zatutnjale prve uzbune, bila sam predsjednica jedne od Mjesnih zajednica te, baš kao i svi u gradu, počela ludu jurnjavu s organiziranjem skloništa, sklanjanjm ljudi, tješenjem prestravljenih majki sa djecom… Sa zebnjom sam pratila vijesti i sama užasnuta događanjima kojima smo svi tada bili zatečeni. Odgajana sam s vjerom i povjerenjem u ljude, gledajući ljude duboko u oči, njegujući i gradeći prijateljstva, putujući svijetom, zadojena jedino znatiželjom. Zato sam bila jednostavno šokirana divljaštvom i brutalnošću agresije koja se događala. U jednom sasvim slučajnom razgovoru u ranu jesen 1991.jedan prijatelj me zapitao:“ Bi li ti malo pomogla dečkima kaj se bore?“ Taj čas sam pristala, uvjerena da je to tu negdje blizu pa ću moći možda skočiti malo doma… pa malo opet tamo. Nisam mogla ni slutiti kako to funkcionira. Dva dana iza toga bila sam sa dečkima iz MUP-a, Zagrepčanima, na putu za Sunju. U glavi mi je stalno zvonilo da je Sunja jedan od najspominjanijih gradova u to vrijeme i to samo po broju granata koje su dnevno padale na grad. 600, 700… Pa kamo ja to idem?

Već prvi nagovještaj ozbiljne nelagode osjetila sam pri prelasku Save skelom. Vidjela sam napeta lica oko sebe, a onda je jedan od putnika, onako usput rekao: „Ako se pojave avioni taj čas skači u Savu! Na skeli nitko nema šanse.“ Nisu se pojavili. Vozili smo dalje bez svjetala, a čitava slika je bila gotovo bajkovito mistična. Ispunjena napetošću i nemirom. Zloslutna. U apsolutnom mraku stali smo pred nekom ruševinom jedva vidljivom na mjesečini i u tišini počeli istovarivati stvari. Bila sam zbunjena, pomalo prestrašena, ali i znatiželjna. Pa gdje sam ja to? Gdje su borci, gdje je taj front? Ako je rat, zašto je tišina? Nakon nekoliko metara hoda dopratili su me do neke napuštene kuće, rekli „tu ćeš se upoznat sa zapovjednikom“ i otišli u mrak. Dočekali su me dragi ljudi, uz svjetlo se petrolejke predstavili, opremili me odorom i naoružanjem. Neprestano me pratio filmski osjećaj nadnaravnog, osjećaj da sanjam i da ću se probuditi u svom toplom krevetu. Otpratili su me do mog „bunkera“, ruševne kuće u kojoj ću biti smještena i ondje sam upoznala suborce s kojima ću provoditi dane i noći. Dočekali su me prvo kao još jednog dragocjenog borca, tek onda kao ženu. Rambo, Guzo, Zvonko, Frbi…
Sjedili smo u kuhinji, pričali, upoznavali se. Naučili su me što treba raditi, što se od mene očekuje, gdje su sve drugi bunkeri… i odmah, tu prvu noć, bila sam na straži. Sjedila u mraku, osluškivala svaki šum kroz otvor bunkera i bila upozorena da na svaki sumnjivi „krc“ dižem uzbunu. Tek drugi dan sam saznala što to znači , da su „oni“ tek stotinjak metara udaljeni, da se znaju prikrasti, ubaciti bombu… i već smo drugo jutro napadnuti iz svih smjerova, toliko silovito da se nisam imala vremena ni prestraviti. Pucala sam zajedno s ostalima, po prvi put u životu osjećajući da branim goli život! I tako iz dana u dan. Spavala sam na podu, na madracu kojeg su donijeli iz neke druge nepuštene kuće, u vreći za spavanje, pokrivena s 2-3 teške deke. Noćima sam drhtala od hladnoće. Nije bilo tekuće vode, toplinu smo osjetili jedino u kuhinji uz štednjak na kojem smo kuhali i grijali vodu. Na prozorima su umjesto stakla bile daske kroz čije pukotine je stalno ulazila hladnoća. Od prvog sumraka živjeli smo u apsolutnoj tišini i mraku. Nevidljivi i nečujni. Bio je to život u okruženju s vrlo malo mirnih trenutaka. Spoznaja da smo na prvoj crti i spoznaja da formalno nema sigurne mogućnosti uzmaka otvarala je put sve dubljem strahu i nesavladivoj želji za bijegom iz tog pakla.

Najteže sam podnosila odlaske u provjeru do drugih razvaljenih, napuštenih kuća. Slike prostrtog stola u kuhinji, ostavljeni poluprazni tanjuri, prevrnuta dječja kolica… Spoznaja da su ljudi upravo bili pri ručku kad su protjerani iz svog doma ispunila me beskrajnom tugom. Gdje su sad ti ljudi? Kako im je, jesu li sigurni? Jesu li uopće živi?! Tek u tim kućama sam se po prvi put suočila sa veličinom ljudske tragedije kojoj svjedočim i jedino to je osnaživalo moju odlučnost da ostanem i pomognem. Posebno pamtim dragocjene tišine u rijetkim prekidima borbe.

Već prvih dana upoznala sam snajperistu, predivnog čovjeka, humanistu, erudita, glumca i, kasnije, velikog prijatelja, sada pokojnog Svena Lastu. Neprocjenjivo i neopisivo! U tom paklu, strahu i divljaštvu dijeliti misli o umjetnosti, književnosti, glazbi… značilo je podsjetiti samog sebe da nismo izgubili ono ljudsko, da nismo podlegli koketariji brutalnosti koji su u to vrijeme bila vrlo zarazni. U Zagreb sam se vratila nešto prije Božića. Nisam mogla dalje s mojima jer je donesena odluka da se svi dragovoljci iz redova MUP-a premjeste u brigade HV. Moje dečke su poslali negdje na jug. Frbi se, na žalost, nije vratio…

Nije mi bio nikakav šok ni problem vratiti se u normalan zagrebački život, u svjetlo i buku grada. Opet u komforu, civilizaciji, životu u prilično revijalnom tonu. Posao, treninzi, uzbune, skloništa… s mislima o mojim „dečkima iz bunkera“. Takav, gotovo idilični život trajao je tek nekoliko dana, do ranoga proljeća 92. Tada me u poštanskom sandučiću iznenadio mobilizacijski poziv da se u roku od tri dana javim u Posavinu, u postrojbu 157. brigade, MTDa. Prvo je bilo čuđenje, do tada nisam znala ni za jedan slučaj slanja poziva ženi. Onda je došao osjećaj ponosa. Dobro je, zovu me, znači da mogu pomoći. I hoću!
Veselio me odlazak u Slavoniju gdje sam mnoga ljeta provela jurcajući po bakinom i djedovom dvorištu. Odmah sam raspoređena u izviđački vod, postala prva žena topnički izviđač u divizionu. Mislila sam, ok, nema frke, ja imam iskustva. Aha.
Biti topnički izviđač znači ići neljudski blizu neprijatelja pa i daleko naprijed među njih, stalno se prikrivajući dojavljivati sve viđeno, navoditi topničku vatru na neprijateljske položaje, komunikacije i transporte, očitavati učinak naših topnika i stalno, baš stalno biti na nišanu snajpera i minobacača. Znala sam biti sva u modricama od čestog bacanja na tlo kako bih se zaštitila, sakrila. Danima smo znali ležati u bunkeru ukopanom u zemlji, gdje vlaga ždere kosti, oduzima snagu, izaziva grčeve, koči. Sjećam se kako smo jednom prilikom proveli 17 sati u ceradom pokrivenoj rupi (zvali smo je „grob“) dužine 2 metra i dubine samo 1 metar. Nekim drugim danima znali smo nepomično ležati i osmatrati iz mokre trave uz samu Savu, prekriveni komarcima, bez hrane, s onoliko vode koliko stane u čuturicu. I uvijek sami, bez ikakve potpore ili zaštite drugih boraca, odsječeni od svijeta, doslovno prepušteni samima sebi i vještini preživljavanja. Katkad smo pješačili olimpijske norme i onda iscrpljeni, više gladni nego siti, blatni i znojni doslovno popadali po ležajevima. Samo zahvaljujući sportu bila sam u dobroj kondiciji i mogla pratiti taj ubitačni tempo. I nismo posustali. Stvarno, bili smo dream team. S tim dečkima išla bih i na kraj svijeta…

Kao i u Sunji bilo je prijateljstvo, povjerenje, nada, dugi razgovori o obitelji koja je tamo negdje, o budućnosti, onako toplo, ljudski… U tim trenucima užasa, stradavanja, razaranja i smrti kojima smo svjedočili morali smo imati neko uporište u sjećanju na ono što smo prije rata bili, što smo radili i čemu ćemo se vratiti. Ipak, iz dana u dan sve se više pojačavao osjećaj da sam već predugo tu, da izazivam sudbinu, jer oko mene je smrt. Činilo mi se na mahove da moje je vrijeme isteklo… da sam možda baš danas ja na redu. Sve je više bilo dana u kojima me razarala sumnja i gotovo iščekivanje – nosi li neka od svih tih silnih ispaljenih granata na sebi ispisano moje ime? Hoće li biti „dostavljena“ ravno meni „na ruke“? Kao i u Sunji, sve nas je izjedala jednaka strepnja. Tko je sljedeći? I ovdje su bili „moji dečki„ koji su mi pomogli da izdržim, samo imali druga imena. Cigo, Bebo, Čedo, Japanac… Nikad ih neću zaboraviti. Nadam se ni oni mene.

Ujesen sam se vratila u Zagreb s vrlo teškom ozljedom kralježnice jer je jedna od tisuća granata koje sam do tada izbjegla ipak pala preblizu. Noge su u samo tri dana potpuno otkazale poslušnost. Slijedili su doktori, bolnice, toplice, oporavak. Kasnije i još nekoliko operacija. I oporavaka koji su me dovoljno „skrpali“ da idem dalje i dalje sa nekim novim „mojim dečkima“…i tako, ukupno 1066 krvavih dana i isto toliko premračnih noći.

Danas sam dobro. Zahvaljujući vlastitoj upornosti danas hodam. I, da! Nisam invalid rata i, iako u invalidskoj mirovini, ne primam braniteljsku mirovinu…i ni za jednu minutu provedenu „tamo“ u rovu nije mi žao! Učinila sam sve ono što sam osjećala da moram. Sa srcem.

Baš kako je Pascal jednom davno rekao:„Srce ima svoje razloge koje razum ne poznaje“.

Podijelite:

Vesna Grgić:

Svim braniteljskim vucibatinama, birtaškim generalima, mentalno kastriranim herojima rata, ratnim kokošarima, olinjalim aktivistima i svim sitnim, iskompleksiranim velehrvatskim štakorima, ali i velikom dijelu građanstva  kojima je jedini smisao života uzgajanje mržnje i netrpeljivosti, jedna je hrabra žena opalila žestoku šamarčinu!

Izvanredna Zagrepčanka Gordana Pasanec organizirajući  prosvjedni skup „Zagreb za Davida“ odlučno je primjerom pokazala da ipak, još uvijek postoje ljudi koji imaju Savjest, osjećaj za Pravdu, žele znati Istinu, vjeruju u Čovječnost, imaju otvoreno srce za Čovjeka, pogotovo djecu, bez obzira gdje su i čija su. Gordana Pasanec javno je progovorila o sramotnom zataškavanju smrti mladića u susjednoj nam državi od strane sve brutalnijeg državnog represivnog aparata, te sa nama nekolicinom pružila otvorenu podršku roditeljima koji se bore za otkrivanje prave istine njegovog stradavanja.

Beskompromisno, otvorila je i jedno od tabu tema sa pitanjima: da li su djeca roditelja agresora/zločinca također zločinci? Da li je četničko dijete odgovorno za zlodjela koje je davnih dana činio njegov otac i da li čiste savjesti smijemo zlurado likovati i nakon njegove nasilne smrti baljezgati o nekoj kozmičkoj pravdi?

Bila sam braniteljica, preko 1000 borbenih dana puzala sam rovovima rame uz rame svojim tadašnjim suborcima sa jednom jedinom nadom: obranit ćemo zemlju koju volimo, živjeti bez nasilja, mržnje i terora, omogućiti djeci, baš svoj djeci sigurnost, slobodu izbora, radost učenja, tolerancije i ljubavi, pravo i pravdu. Unatoč mnogim zastrašujućim promjenama mnogi od nas i danas ostajemo vjerni svojim snovima, ali i duboko svjesni da naša borba nije gotova. Godinama iza rata svjedočimo kako se naše duboko humane vizije  rastaču u grotesknu karikaturu bolesnog sužanjstva,  maloumno podavanje jeftinim herojima/idolima/spasiteljima/plemenskim vračevima koji nam uz bljutave priče o slobodi, domoljublju, dignitetu ovoga ili onoga, blagostanju, bla, bla, i čemu sve ne doslovno skidaju gaće sa guzice. I upravo je nevjerojatno (zapravo i ne čudi!) koliko su ove moralne nakaze našle istomišljenika među „časnim“ braniteljima (mnogima od njih je jedini pucanj  koji su  u životu čuli bio pucanj blagdanske petarde) , ali i među sve većim dijelom „stokom sitnog zuba“.  Sve je veći žar kojim ponavljaju plemensku primitivnu mantru: mi Hrvati smo pobjednici, mi smo domoljubi-naša hrvatska djeca su domoljubi, mi smo katolici i naša su djeca, hvala bogu katolici, mi smo Hrvati konačno „svoj na svome“, nama je dobro, hvala dragom bogu i svim svecima što nam je mudri pop rekao za koga ćemo glasovati, ustaše su prvi pravi hrvatski branitelji, živio Pavelić!… i, tako to ide – red glorificiranja upitnih idola, red laži, pa red prekrojene povijesti uz neizostavno stalno prozivanje jedinog i po njima najvećeg krvnika na ovim prostorima: svi Srbi su četnici koje je trebalo sve još onda pobit, a i njihova su djeca četnici kao i njihovi nasljednici koji valjda do 17. koljena ne zaslužuju bolje, jer su njihovi preci ubijali našu, hrvatsku djecu. Maloumna primitivna brutala iz koje se u osnovi čuje samo – mrzi, mrzi, mrzi!

Mržnja je usmjerena  i na sve nas koji razmišljamo drugačije i živimo za istinu, u strahu da će ta silna orkestrirana slijepa mržnja izroditi novo nasilje, da će i kod nas vladajuća vrhuška zbog nesigurnosti ojačati svoj represivni aparat i da će u svem tom besmislu za obranu neobranjivog početi stradavati i naša djeca. Budući da smo već sada zbog svojih otvorenih, ali nepoćudnih stavova prozvani bogohulnim komunjarama, orjunašima, mrziteljima svega hrvatskog i ljubiteljima četnika, to i jest i za očekivati, zar ne? Slaba, polupropala država uvijek se pokušava obraniti terorom i represijom. Uostalom, nije li naš policijski aparat  već demonstrirao prekomjernu silu kada je brutalno sankcionirao jednog teško bolesnog branitelja, invalida Domovinskog  rata samo zato što je glasno izrekao svoje mišljenje o našem prvom predsjedniku, umjesto sankcioniranja divljaka koji ga je zbog toga fizički napao. Smijemo li od eskalacije nasilja okretati glave? Smijemo li se praviti da nas se to ne tiče?

Nije li i naše pravosuđe u ne malom broju slučajeva štitilo nasilnike, čak prikrivalo brutalna ubojstva? Koliko se dugo zataškavalo ubojstvo obitelji Zec kad je na Medvednici zvjerski brutalno ubijeno i dijete?

Na sve je to ukazala Gordana Pasanec…i bila prostački napadnuta. Ne fizički, ali jednako verbalno divljački. Veliki hrvatski čistunci, čuvari svete i čiste (sve više lažirane) hrvatske povijesti u svojim komentarima o prosvjedu, podebelo nadahnutim mržnjom prema svemu nehrvatskom gotovo pa i zlurado opravdavaju nasilje i Davidovu smrt, sa „argumentom“ da je David „četničko kopile, dijete zvijeri koja je u Domovinskom ratu ubijala našu djecu“. Zagovaranje krvne osvete je već samo po sebi skandalozno, no,  nameće i jedno nezgodno pitanje: da li su ti velikohrvatski heroji/vitezovi/branitelji, čuvari „naše“ djece namjerno zaboravili da je i sam opjevani Franjo Tuđman prije pada Vukovara doslovno žrtvovao tristotinjak naše, vukovarske  djece vrativši ih iz sigurnosti smještaja na moru doslovno u ruke četničkih koljača? Gdje je tu kozmička pravda? Da li ih se itko od ovih hrabriša tada sjetio, a kamoli usudio glasno izgovoriti njihova imena?

Manipuliranje dječjim životima i žrtvama oduvijek je bila i biti će najbolnija i najprljavija moguća metoda izazivanja i potpirivanja mržnje, ali i najjadnije moguće prikrivanje vlastite nemoći, nesposobnosti i nečovječnosti!

O svemu tome je Gordana Pasanec na prosvjedu za Davida otvoreno progovorila, sa jasnom porukom:

Svu krivicu za sva stanja u kojima se nalazimo moramo snositi mi koji smo ih i prouzročili, a djeca, ma čija bila i ma gdje se nalazila moraju imati našu potpunu zaštitu! Djeca ne smiju snositi odgovornost za naše greške, bez obzira tko i u ime čega ih je počinio! Zločin počinjen u Hrvatskoj počinjen od Hrvata potpuno je isti onome počinjenom u Bosni, Srbiji ili u Gvatemali od bilo koga. Zločin ne poznaje granice!

I zato, sa ponosom sam na prosvjedu za Davida stala uz rame Gordane Pasanec,  heroine  ogromnog srca, uz bezrezervnu podršku članova i simpatizera VIDRAe i Zelenog odreda.

Podijelite:

Darko Božidar Srebačić:

1991.
Imam nepunih 26.
Hrvatska gori.
Javljam se kao dragovoljac i tražim da me pošalju gdje je najteže.
Nisu to učinili…danas znam i zašto.
Nisu njima trebali ratnici željni slobode, pravde, samostalnosti, neovisnosti…nisu oni željeli ratnike koji će protjerati i zadnju neprijateljsku sjenu, zadnju avet koja ovoj državi i ovom narodu želi zlo.
No ipak, otišao sam nekim drugim, “čudnim kanalima”, gdje je bilo najteže. Za sada, nebitno gdje je to bilo…kažem, za sada!
Dočekao sam i oslobođenje, dočekao sam i mirnu reintegraciju…dočekao živ.
Dugo su me pratile sjene onih koje sam volio, a koji su mi ubili. Mnogo godina se nisam mogao pomiriti da ih više nema…da su “otišli”…a bili smo rame uz rame…”za istu stvar”.
Evo…2018. je pri kraju, a ova Hrvatska u sve lošijem stanju.

Podijelite: