Inspektorat za kikiriki.

Vesna Grgić:

Sjeća li se još itko briljantne akcije naše policije i neovisnog, strogog, ali pravednog pravosuđa koji su  nevjerojatnom odlučnošću otkrili, a zatim i strpali u zatvor bakicu koja je na placu bez računa za 20 kn prodala hlače svog pokojnog muža i odležala 5 dana Remetinca? Ne?

Ok, evo nešto još luđe, novijeg datuma.

Iz medija: „Bjelovarska učiteljica (48) proglašena je krivom i kažnjena jer je iz svog zapuštenog vinograda u vlastito dvorište dovezla oko 20 kubika drva za ogrjev.“ I još kaže da su tu opasnu zločinku, promrzlu samohranu majku dvoje djece oderali su sa 1.000 kn uz obrazloženje da su inspektori zaključili da je od studenog lani do travnja ove godine transportirala vlastita drva za ogrjev u svoje dvorište, ali bez teretnog lista. Sud kaže kako je time počinila prekršaj iz Zakona o šumama. Realno, tu zapravo nitko ne bi trebao prigovoriti cijeloj priči jer, konačno, pravna država funkcionira bolje nego ikad, lopina je lopina i mora odgovarati za svoje nedjelo, makar je u ovom slučaju žena dokazano nakrala svoje i odvezla u svoje dvorište, ali ipak zakon je zakon. Budnom i savjesnom timu bjelovarskog Državnog inspektorata nije mogla uteći.

Ali, dok je inspektorski tim na terenu ginuo u nastojanju dokazivanja krađe 20 kubika drva za ogrjev naravno da nije mogao imati vremena obratiti pozornost na detalj da i djelatnici Uprave Šuma podružnice Bjelovar teško krše Zakon o šumama i to, ni manje ni više, preko godine dana rade ilegalno, bez zakonom odobrenih akata. I Hrvatske šume režu, i Hrvatske šume voze, i Hrvatske šume čine prekršaj iz Zakona o šumama! Bjelovarskim gospodarskim jedinicama Grđevačka Bilogora i Grubišnopoljska Bilogora važeće Osnove gospodarenja isteke su  još 31.12. 2017., po zakonu su morale biti obnovljene i predane u Ministarstvo poljoprivrede na potvrdu najkasnije do 30.6.2018., a nisam sigurna da su i dan danas potvrđene. Iz toga proizlazi da su i svi radovi u tom periodu, svi potpisani ugovori, svi planovi i rješenja i sve što se naziva poslovanjem također nezakonito. O dobiti ostvarenoj na crnjaka da i ne govorimo!

Pa ima još – porazna je činjenica da Državni inspektorat ima sva saznanja o nezakonitim radnjama i to ne samo u bjelovarskoj Upravi šuma, već i u svim ostalim podružnicama u  Republici Hrvatskoj i ne samo da ne prijavljuje počinitelje, nego zajedno sa njima pokušava zataškati tu velesvinjariju.

To se sastanči, to se dogovara …

Da je tome tako dokazuje jedan od dokumenata/pisma od 10.6.2019. kojim Krunoslav Jakupčić, predsjednik Uprave Hrvatskih šuma obavještava SVE voditelje podružnica:

EPSON MFP image

„Poštovani voditelji,

Na stanku u Državnom inspektoratu održanom 5.6.2019. na zahtjev Glavnog državnog inspektora Hrvatske šume d.o.o. obaviještene su da neće moći obavljati radove u gospodarskim jedinicama za koje nemaju odobrene šumogospodarske planove, te da će Državni inspektor nakon 30.6.2019. godine obaviti kontrolu njihove pravovremene dostave na odobrenje u Ministarstvo poljoprivrede.

Obzirom da se približava taj rok (30.6.2019.) za dostavu na odobrenje u Ministarstvo poljoprivrede šumogospodarskih planova čija valjanost započinje sa 1.1.2019. godine želimo Vas upozoriti da nepoštivanje tog roka, osim nemogućnosti obavljanja radova, podliježe sankcijama propisanih člankom 81. Zakona o šumama (Narodne novine broj: 68/2018, 115/2018.).

Temeljem navedenog zadužuju se Voditelji UŠP da poduzmu potrebne mjere koje će rezultirati pravovremenom dostavom šumogospodarskih planova na odobrenje u Ministarstvo Poljoprivrede.

Za nepravovremenu dostavu šumogospodarskih planova na odobrenje u Ministarstvo poljoprivrede odgovorni su Voditelji UŠP.

S poštovanjem, Predsjednik Uprave HŠ d.o.o.“   (u potpisu Krunoslav Jakupčuć,op. a)

O onim starim, isteklim planovima ni riječi. Kao, što se ne spominje, toga nije ni bilo i da sve dobije i onaj glanc bezobrazne drskosti za mnoge gospodarske jedinice do navedenog roka planovi nisu predani, a oni istekli još 2017. Predani sa ogromnim zakašnjenjem ovih će dana biti potvrđeni i valjanost im započinje sa 1.1.2018. godine!!!

Bilo bi stvarno zanimljivo saznati da li je Državni inspektor nakon 30.6. ove godine obavio kontrolu kojom je prijetio, koliko je Voditelja UŠP sankcionirano prema članku 81. Zakona o šumama (da li je i jedan?) i, budući da se nesporno radi o prekršaju identičnom onom sirote žene s početka priče, hoće li i kazna biti proporcionalna?

Ako je za 20 kubika kazna 1.000kn kolika je za stotine i stotina tisuća kubika koje je Uprava šuma podružnica Bjelovar nelegalno utržila od 30.6.2018. do danas, ali i Hrvatske šume d.o.o. na račun  točno 136  gospodarskih jedinica od istog datuma?

U svakom slučaju biće napeto, jer realno je za nadati se da će Državni inspektorat nakon iscrpljujuće istrage pljačke neprocijenjivih 20 kubika ogrjevnog drva možda i naći vremena za to-malo-kikirikija slučaj Hrvatskih šuma d.o.o

Podijelite:

Iz arhive: 6. kolovoza

Na današnji dan, 6. kolovoza, točno prije tri godine, Vesna Grgić, dragovoljka Domovinskog rata sa 1066 borbenih dana na prvoj crti, majstor i trenerica Taekwondoa, nositeljica crnog pojasa 3. Dan, do rata djelatnica Instituta “Ruđer Bošković” u Zagrebu, danas predsjednica Vidre i voditeljica Zelenog odreda piše:

Svetkovina „Oluje“ – Dan kada mnogi branitelji crvene od stida

„Mene, dragovoljku-veteranku Domovinskog rata, konsternirala su i duboko uvrijedila skandalozna zbivanja na nedavnom svečanom obilježavanju Dana hrvatskih branitelja u Kninu. Duboko me uvrijedilo ponašanje cjelokupnog državnog vrha i predstavnika hrvatskih branitelja te sa indignacijom odbacujem svaku povezanost s njima. Ne mogu pristati na opciju da na proslavi Oluje, akcije na koju sam ponosna, i proslavu Dana hrvatskih branitelja koji je trebao biti i MOJ dan, Kninom neometano maršira kolona ustaša! Dok se redaju govornici gadljivo se zaklinjući u svetost Domovinskog rata, vječnu zahvalnost braniteljima, izgradnju međusobnog povjerenja, jednakost, toleranciju, demokraciju, vladavinu prava i što sve ne, Kninom arogantno paradira hrpica spodoba u crnom, koja po vokaciji zastupa baš sve suprotno! Javno pljuju na sve na što sam bila ponosna, što sam činila i u što sam vjerovala dajući svoj doprinos u Domovinskom ratu. I nikom ništa!!! Tek nekoliko prijava i mlakih priopćenja. Kakvi su to ljudi u državnom vrhu koji se ne izjašnjavaju i ne iznose jasan stav o prizivanju i veličanju ustaštva, najvećeg zla hrvatske povijesti? Koga oni predstavljaju? Mene – sigurno ne!

Zašto su ondje prisutni predstavnici branitelja to odšutjeli? Očekivala sam da će u službenom obraćanju javnosti, u najmanju ruku slatkorječivim političarima „skočiti u oči“. Nazvati u medijima tu sramotnu provokaciju tek incidentom, znači arogantno minorizirati cijeli događaj (ono kao kad kiša pokvari ribičiju), a to je – blago rečeno – skandalozno. Šutnja predstavnika branitelja vrlo je indikativna i upravo zastrašujuća! Primjećujem da sve veći broj mojih bivših suboraca (koji za sebe vole reći „MI branitelji…) otvoreno i javno podržavaju ustaštvo i sve što ono nosi, koriste istu retoriku, zagovaraju iste ideje i sve se više poistovjećuju s njim. Crno izgleda ponovno dolazi u modu. Na velika vrata! Neometano slaveći ustaštvo, promiču ga kao jedini i ultimativni oblik Hrvatstva, šireći mržnju, teror, netoleranciju, agresiju, nasilje… sve oblike fašizma! Pa, za Boga miloga, ta grupa razularenih branitelja zastupa sve ono PROTIV čega smo se u Domovinskom ratu borili!!

Zašto je, zaboga, smrtni grijeh reći da sam antifašist i da su svi oni koji tvrde da su se borili protiv agresije na Hrvatsku u osnovi bili antifašisti u antifašističkoj borbi?! Ta grupa branitelja sve ove poslijeratne godine provodi u bjesomučnoj jurnjavi za mirovinama, invalidninama, ratnim dodacima, beneficijama, sveopćem grabežu, u bespoštednim borbama za fotelje postaju sve beskrupulozniji i opasniji! Tvrde da je to obrana digniteta boraca i invalida Domovinskog rata i svega što s tim ide u paketu, kao „da se ne zaboravi“. Sredstvima kojima pokušavaju „obraniti“ svoj dignitet upravo i pridonose tomu da budu zapamćeni. I osuđeni. Ta se grupa branitelja koristi fašističkom retorikom, zagovara i slijedi ideju propale klerofašističke, izdajničke tvorevine, veliča zločinca Antu Pavelića, svojim nazočenjem “uveličava“ otkrivanje spomenika najobičnijem kriminalcu i teroristi Miri Barešiću, prijeti „krvavim Uskrsom“, postavlja plinske boce kao bombe pred sve nas koji se u tome ne nalazimo, otvoreno prijeti svakome tko se drzne imati drugo i drugačije mišljenje, podupire provođenje segregacije po školama u kojima brutalno stigmatiziraju djecu čiji su roditelji „komunjare“. Za tu je mržnjom zaluđenu grupu branitelja Ante Pavelić velikan hrvatske povijesti. Bahato prekrajaju povijest prema svom nahođenju gazeći svakoga tko se usudi svjedočiti drukčije, Hrvatstvo mjere brojem dana provedenih na frontu, a domoljublje količinom opljačkanoga. U svojoj nadmenosti eklatantno krše zakon, šire mržnju prema svemu što nije hrvatsko ili što oni misle da nije hrvatsko. Ta grupa provodi teror i nameće jednoumlje baš isto kao i sistem protiv kojeg tvrde da su se borili!
Zato pitam sve vas koji se prepoznajete u tim redovima:

Jesu li oni koji nisu bili na frontu s nama, a protive se takvim stavovima, manji Hrvati?!

Jesu li svi oni borci drugih nacionalnosti s kojima smo dijelili rov 1991. manji domoljubi?!

Jesu li ateisti i ljudi različite vjeroispovijesti manji Hrvati i manji domoljubi?

Jesu li svi civilni invalidi koji nisu mogli fizički biti s nama na frontu manji domoljubi, pa je samim time i njihovo Hrvatstvo manje?

I, da! Jesam li ja, rođenjem Makedonka, s rodnim listom pisanim ćirilicom, manje zaslužna za obranu i stvaranje Hrvatske?

I KOME sam to dužna uvijek iznova tumačiti da su mi roditelji i svi preci, od stoljeća sedmog Hrvati?! I uopće zašto?!

Svaka uljuđena, sređena i civilizirana država od takve grupe odavno bi se distancirala…i poslala je tamo gdje joj je i mjesto. U zatvor! Ako među njima i ima nekih naivnih i zalutalih, njih u povijest. Točka. Protiv agresije sam se borila i agresija nikad nije bila, niti će biti moja opcija! Moj san je bio, a i dalje jest, da živimo u slobodi gdje ćemo otvoreno, bez straha moći izražavati svoje stavove, svjetonazore, vjeroispovijest, političko opredjeljenje, gdje spominjanje tekovina antifašističke borbe neće biti izdaja i smrtni grijeh, u zemlji gdje povjerenje neće biti zaboravljena kategorija, gdje će poznavanje ćiriličnog pisma biti stvar opće kulture, gdje se tolerancija neće učiti na utakmicama, a domoljublje graditi na mitinzima, zemlja u kojoj ćemo djeci moći pogledati u oči… bez suza srama.
Dan hrvatskih branitelja više ne namjeravam slaviti, ni obilježavati. Ni sve ostale „Dane“. Moj obraz mi je važniji. Ostao je neokaljan. Moj dignitet nitko ne treba čuvati ni braniti. Zato svima, gore spomenutima likovima, kao i svim petominutnim političarima koje su iznjedrili, koji su odveli NE SAMO MOJU Hrvatsku u primitivizam, divljaštvo, mrak, očaj i beznađe, poručujem DA NISAM UZ VAS, DA VAS NE PODRŽAVAM, DA SE NISAM BORILA ZA OVAKVO DRUŠTVO I OVAKVU DRŽAVU I DA VAS SE NE BOJIM!

 

Moj ratni put:

Neposredno prije odlaska na bojišnicu živjela sam, onako malo razmaženo, u centru Zagreba, radila kreativni posao u Institutu „Ruđer Bošković“, kao nositeljica crnog pojasa u Taekwondou obučavala mlade toj plemenitoj vještini, putovala , puno čitala, svirala klavir.
Kad su zatutnjale prve uzbune, bila sam predsjednica jedne od Mjesnih zajednica te, baš kao i svi u gradu, počela ludu jurnjavu s organiziranjem skloništa, sklanjanjm ljudi, tješenjem prestravljenih majki sa djecom… Sa zebnjom sam pratila vijesti i sama užasnuta događanjima kojima smo svi tada bili zatečeni. Odgajana sam s vjerom i povjerenjem u ljude, gledajući ljude duboko u oči, njegujući i gradeći prijateljstva, putujući svijetom, zadojena jedino znatiželjom. Zato sam bila jednostavno šokirana divljaštvom i brutalnošću agresije koja se događala. U jednom sasvim slučajnom razgovoru u ranu jesen 1991.jedan prijatelj me zapitao:“ Bi li ti malo pomogla dečkima kaj se bore?“ Taj čas sam pristala, uvjerena da je to tu negdje blizu pa ću moći možda skočiti malo doma… pa malo opet tamo. Nisam mogla ni slutiti kako to funkcionira. Dva dana iza toga bila sam sa dečkima iz MUP-a, Zagrepčanima, na putu za Sunju. U glavi mi je stalno zvonilo da je Sunja jedan od najspominjanijih gradova u to vrijeme i to samo po broju granata koje su dnevno padale na grad. 600, 700… Pa kamo ja to idem?

Već prvi nagovještaj ozbiljne nelagode osjetila sam pri prelasku Save skelom. Vidjela sam napeta lica oko sebe, a onda je jedan od putnika, onako usput rekao: „Ako se pojave avioni taj čas skači u Savu! Na skeli nitko nema šanse.“ Nisu se pojavili. Vozili smo dalje bez svjetala, a čitava slika je bila gotovo bajkovito mistična. Ispunjena napetošću i nemirom. Zloslutna. U apsolutnom mraku stali smo pred nekom ruševinom jedva vidljivom na mjesečini i u tišini počeli istovarivati stvari. Bila sam zbunjena, pomalo prestrašena, ali i znatiželjna. Pa gdje sam ja to? Gdje su borci, gdje je taj front? Ako je rat, zašto je tišina? Nakon nekoliko metara hoda dopratili su me do neke napuštene kuće, rekli „tu ćeš se upoznat sa zapovjednikom“ i otišli u mrak. Dočekali su me dragi ljudi, uz svjetlo se petrolejke predstavili, opremili me odorom i naoružanjem. Neprestano me pratio filmski osjećaj nadnaravnog, osjećaj da sanjam i da ću se probuditi u svom toplom krevetu. Otpratili su me do mog „bunkera“, ruševne kuće u kojoj ću biti smještena i ondje sam upoznala suborce s kojima ću provoditi dane i noći. Dočekali su me prvo kao još jednog dragocjenog borca, tek onda kao ženu. Rambo, Guzo, Zvonko, Frbi…
Sjedili smo u kuhinji, pričali, upoznavali se. Naučili su me što treba raditi, što se od mene očekuje, gdje su sve drugi bunkeri… i odmah, tu prvu noć, bila sam na straži. Sjedila u mraku, osluškivala svaki šum kroz otvor bunkera i bila upozorena da na svaki sumnjivi „krc“ dižem uzbunu. Tek drugi dan sam saznala što to znači , da su „oni“ tek stotinjak metara udaljeni, da se znaju prikrasti, ubaciti bombu… i već smo drugo jutro napadnuti iz svih smjerova, toliko silovito da se nisam imala vremena ni prestraviti. Pucala sam zajedno s ostalima, po prvi put u životu osjećajući da branim goli život! I tako iz dana u dan. Spavala sam na podu, na madracu kojeg su donijeli iz neke druge nepuštene kuće, u vreći za spavanje, pokrivena s 2-3 teške deke. Noćima sam drhtala od hladnoće. Nije bilo tekuće vode, toplinu smo osjetili jedino u kuhinji uz štednjak na kojem smo kuhali i grijali vodu. Na prozorima su umjesto stakla bile daske kroz čije pukotine je stalno ulazila hladnoća. Od prvog sumraka živjeli smo u apsolutnoj tišini i mraku. Nevidljivi i nečujni. Bio je to život u okruženju s vrlo malo mirnih trenutaka. Spoznaja da smo na prvoj crti i spoznaja da formalno nema sigurne mogućnosti uzmaka otvarala je put sve dubljem strahu i nesavladivoj želji za bijegom iz tog pakla.

Najteže sam podnosila odlaske u provjeru do drugih razvaljenih, napuštenih kuća. Slike prostrtog stola u kuhinji, ostavljeni poluprazni tanjuri, prevrnuta dječja kolica… Spoznaja da su ljudi upravo bili pri ručku kad su protjerani iz svog doma ispunila me beskrajnom tugom. Gdje su sad ti ljudi? Kako im je, jesu li sigurni? Jesu li uopće živi?! Tek u tim kućama sam se po prvi put suočila sa veličinom ljudske tragedije kojoj svjedočim i jedino to je osnaživalo moju odlučnost da ostanem i pomognem. Posebno pamtim dragocjene tišine u rijetkim prekidima borbe.

Već prvih dana upoznala sam snajperistu, predivnog čovjeka, humanistu, erudita, glumca i, kasnije, velikog prijatelja, sada pokojnog Svena Lastu. Neprocjenjivo i neopisivo! U tom paklu, strahu i divljaštvu dijeliti misli o umjetnosti, književnosti, glazbi… značilo je podsjetiti samog sebe da nismo izgubili ono ljudsko, da nismo podlegli koketariji brutalnosti koji su u to vrijeme bila vrlo zarazni. U Zagreb sam se vratila nešto prije Božića. Nisam mogla dalje s mojima jer je donesena odluka da se svi dragovoljci iz redova MUP-a premjeste u brigade HV. Moje dečke su poslali negdje na jug. Frbi se, na žalost, nije vratio…

Nije mi bio nikakav šok ni problem vratiti se u normalan zagrebački život, u svjetlo i buku grada. Opet u komforu, civilizaciji, životu u prilično revijalnom tonu. Posao, treninzi, uzbune, skloništa… s mislima o mojim „dečkima iz bunkera“. Takav, gotovo idilični život trajao je tek nekoliko dana, do ranoga proljeća 92. Tada me u poštanskom sandučiću iznenadio mobilizacijski poziv da se u roku od tri dana javim u Posavinu, u postrojbu 157. brigade, MTDa. Prvo je bilo čuđenje, do tada nisam znala ni za jedan slučaj slanja poziva ženi. Onda je došao osjećaj ponosa. Dobro je, zovu me, znači da mogu pomoći. I hoću!
Veselio me odlazak u Slavoniju gdje sam mnoga ljeta provela jurcajući po bakinom i djedovom dvorištu. Odmah sam raspoređena u izviđački vod, postala prva žena topnički izviđač u divizionu. Mislila sam, ok, nema frke, ja imam iskustva. Aha.
Biti topnički izviđač znači ići neljudski blizu neprijatelja pa i daleko naprijed među njih, stalno se prikrivajući dojavljivati sve viđeno, navoditi topničku vatru na neprijateljske položaje, komunikacije i transporte, očitavati učinak naših topnika i stalno, baš stalno biti na nišanu snajpera i minobacača. Znala sam biti sva u modricama od čestog bacanja na tlo kako bih se zaštitila, sakrila. Danima smo znali ležati u bunkeru ukopanom u zemlji, gdje vlaga ždere kosti, oduzima snagu, izaziva grčeve, koči. Sjećam se kako smo jednom prilikom proveli 17 sati u ceradom pokrivenoj rupi (zvali smo je „grob“) dužine 2 metra i dubine samo 1 metar. Nekim drugim danima znali smo nepomično ležati i osmatrati iz mokre trave uz samu Savu, prekriveni komarcima, bez hrane, s onoliko vode koliko stane u čuturicu. I uvijek sami, bez ikakve potpore ili zaštite drugih boraca, odsječeni od svijeta, doslovno prepušteni samima sebi i vještini preživljavanja. Katkad smo pješačili olimpijske norme i onda iscrpljeni, više gladni nego siti, blatni i znojni doslovno popadali po ležajevima. Samo zahvaljujući sportu bila sam u dobroj kondiciji i mogla pratiti taj ubitačni tempo. I nismo posustali. Stvarno, bili smo dream team. S tim dečkima išla bih i na kraj svijeta…

Kao i u Sunji bilo je prijateljstvo, povjerenje, nada, dugi razgovori o obitelji koja je tamo negdje, o budućnosti, onako toplo, ljudski… U tim trenucima užasa, stradavanja, razaranja i smrti kojima smo svjedočili morali smo imati neko uporište u sjećanju na ono što smo prije rata bili, što smo radili i čemu ćemo se vratiti. Ipak, iz dana u dan sve se više pojačavao osjećaj da sam već predugo tu, da izazivam sudbinu, jer oko mene je smrt. Činilo mi se na mahove da moje je vrijeme isteklo… da sam možda baš danas ja na redu. Sve je više bilo dana u kojima me razarala sumnja i gotovo iščekivanje – nosi li neka od svih tih silnih ispaljenih granata na sebi ispisano moje ime? Hoće li biti „dostavljena“ ravno meni „na ruke“? Kao i u Sunji, sve nas je izjedala jednaka strepnja. Tko je sljedeći? I ovdje su bili „moji dečki„ koji su mi pomogli da izdržim, samo imali druga imena. Cigo, Bebo, Čedo, Japanac… Nikad ih neću zaboraviti. Nadam se ni oni mene.

Ujesen sam se vratila u Zagreb s vrlo teškom ozljedom kralježnice jer je jedna od tisuća granata koje sam do tada izbjegla ipak pala preblizu. Noge su u samo tri dana potpuno otkazale poslušnost. Slijedili su doktori, bolnice, toplice, oporavak. Kasnije i još nekoliko operacija. I oporavaka koji su me dovoljno „skrpali“ da idem dalje i dalje sa nekim novim „mojim dečkima“…i tako, ukupno 1066 krvavih dana i isto toliko premračnih noći.

Danas sam dobro. Zahvaljujući vlastitoj upornosti danas hodam. I, da! Nisam invalid rata i, iako u invalidskoj mirovini, ne primam braniteljsku mirovinu…i ni za jednu minutu provedenu „tamo“ u rovu nije mi žao! Učinila sam sve ono što sam osjećala da moram. Sa srcem.

Baš kako je Pascal jednom davno rekao:„Srce ima svoje razloge koje razum ne poznaje“.

Podijelite:

Može li noćna dama spasiti hrvatske šume?

Vesna Grgić:

Kada jedan ministar časne hrvatske vlade biva podlim fotomontažama “uhvaćen” u trenutku kad je navodno sa noćnom poduzetnicom u krilu šmrkao „belo“, onda stvarno treba pod hitno provesti istragu, sazvati i hitan sastanak Odbora za nacionalnu sigurnost, jer, ona je itekako ugrožena, te svakako aktivirati baš sve obrambene i istražiteljske umove da rasvijetle ovu gnjusobu od, kako tvrdi sveznajuća SOA, namještaljke koja je mogla politički uništiti potpredsjednika vlade i ministra poljoprivrede i izazvati potres u vladi. I nužno zatrpati medije koji će tu epizodu još dugo, dugo navlačiti, rastezati i analizirati.

Za jedan hrvatski tjednik ministar Tolušić kaže: „Mnogima smo stali na žulj u sektoru poljoprivrede i prilično sam siguran tko stoji iza ovoga, ali neka se sve istraži.“ Naravno, svi istražiteljski potencijali istoga su trena usmjereni na otkrivanje mastermajnda afere u kojoj se „…htjelo politički uništiti potpredsjednika vlade i ministra poljoprivrede i izazvati potres u vladi te otkriva zašto SOA tvrdi da su falsifikat’. „  I, ajmo nacijo! Komentiraj, analiziraj, zgražaj se i brini, a odabrani i „dobro informirani“ mediji već će se pobrinuti da imate dovoljno štofa za intelektualno birtaško nadmetanje. A to im je barem do sada išlo odlično! A i Vladi je išlo odlično, jer kako izgleda,  tako se to radi. Do bola jednostavno pravilo jest: lansiraj „aferu“ o bilo kome ili bilo čemu, već prema potrebi spomeni domoljublje, hrvatstvo, ugrozu nacionalne sigurnosti, jasenovačke i blajburške žrtve, nedajbože rušenje digniteta Domovinskog rata ili vruću pričicu o nećudorednom ponašanju i rezultat je zajamčen. Skretanjem pozornosti javnosti sa onog bitnog na marginalno  vještina je koja se na ovim prostorima razvila do krajnjih granica. SMS afere, Karleušin pornić, Mamićeve poslanice, zločinačko šaranje Tuđmanovog spomenika i slično, očito vodi ka odvlačenju pažnje javnosti za pitanja Agrokora, cirkusa sa sa borbenim avionima, propasti zdravstva, tisućama novih „branitelja“, iseljavanja, sveopćeg rasprodaje zemlje, rastućeg kriminala i korupcije (nastavi niz!)… i totalnog raspada države.

Godinama svjedočimo brutalnoj devastaciji i rasprodaji naših šuma. Tek u posljednjih nekoliko mjeseci Zeleni odred, forum braniteljske udruge VIDRA-veterani i društvena akcija  intenzivno traga i ukazuje na moguće počinitelje najvećeg ekocida u našoj novijoj povijesti.

Da li je slučajno „afera“ ministra Tolušića isplivala u javnost upravo u trenutku kada ga je Zeleni odred javno prozvao na očitovanje o sumnji za zloporabu položaja, o mogućoj pljački epskih razmjera, organiziranom zločinačkom pothvatu koji neminovno, kako se čini, vodi totalnom istrebljenju naših šuma? Lako moguće. Tolušić je prvi čovjek Ministarstva poljoprivrede pod kojim su „Hrvatske šume“, šumarska inspekcija, agencije za zaštitu okoliša i još brdo ureda, komora i koječega koje zajedničkim snagama „gospodare“jedinim nam još preostalim resursom. Pa koga pitati ako ne njega? Tek informacije radi, ni na jedno od očito neugodnih, javno upućenih pitanja Zeleni odred nije dobio ni slova od odgovora. Nije ni očekivao s obzirom na sadržaj. Samo informacije radi evo nekoliko od njih:

Zašto aktualna Uprava Hrvatskih šuma nije podnijela tužbu protiv bivših članova Uprave (Pavelić, Ištok, Vekićke) za nezakonitu isplatu višemilijunskog  bonusa na bazi javnog novca, iznosom većih od visine ostvarene čiste dobiti iz poslovanja HŠ po završnom računu?

Je li je ministar Tolušić osobno potpisao Ugovor o radu s gđom Marijom Vekić za radno mjesto revizora unatoč brojnim kaznenim prijavama podignutim protiv nje?

Nije li postavljanjem na mjesto revizora kao bivša članica Uprave HŠ gđa Vekić u sukobu interesa?

Koliko se kaznenih, radnih i drugih sudskih sporova vodi protiv trenutne Uprave HŠ zbog nezakonitih radnji i zloporabe položaja i ovlasti, te koliko je postotak izgubljenih sporova u HŠ?

Zašto uz novu sistematizaciju radnih mjesta u HŠ nije donesen i novi pravilnik o plaćama, te zaštou novoj sistematizaciji radnih mjesta nema opisa poslova i radnih zadataka ni za jedno radno mjesto?

Temeljem kojih se kriterija i kojih pravnih postupaka zapošljavaju djelatnici u Direkciji HŠ na rukovodeća radna mjesta?

Zašto je i s kojim objašnjenjem 2013. godine ukinuta Služba ljudskih potencijala, te prema kojem se kriteriju i prema čijoj odluci smanjuje broj radnih mjesta?

Prema kojim kriterijima Uprava HŠ privatnim vlasnicima pilana odobrava rabat od 5%?

Budući da je u mandatu sadašnje Uprave likvidirano, ili je u stečajnom postupku preko 15 drvoprerađivačkih kapaciteta, koliko je iza njih ostalo spornih potraživanja (u milijunima kuna), protiv kojih ste vlasnika podigli tužbe ili vodite spor, te štitite li interese HŠ-a? Imenom i prezimenom navedite koje sankcije ste poduzeli protiv odgovornih radnika, s koje pozicije ste ih smijenili i na koju postavili?

Nije li gđa Željka Šikić u sukobu interesa jer u Hrvatskim šumama istovremeno obnaša dužnost predsjednice radničkog vijeća, znači sindikalac je, predsjednica je radničkog vijeća Osijek i interna je revizorica i članica Nadzornog odbora Hrvatskih šuma?   I još mnoga druga, neugodna, barem kako tvrde zaposlenici “Hrvatskih šuma”, simpatizeri Zelenog odreda.

Ne smije se izostaviti ni saznanja i dokumenti pribavljeni od „insajdera“ iz “Hrvatskih šuma” koji otvaraju sumnju u pogodovanje „investitorima“ koji na račun naše šume godinama zgrću milijarde,  u korupciju, nepotizam, mobing, pa čak i ignoriranje službenih negativnih (!!)  nalaza državne revizije koja eksplicitno navodi teške malverzacije i propuste vrijedne stotine i stotine milijuna. Ne smije se izostaviti ni činjenica da „institucije“ koje su bile upoznate sa svim tim gadarijama nisu poduzele ništa, a baš sa svakim detaljem, uz njih,  godinama su upoznati su i vlada i sabor. Ne smije se zanemariti ni otvoreno pismo kojem Zeleni odred službeno izvještava premijera i predsjednika sabora o predaji sve trenutno raspoložive dokumentacije DORHu i USKOKu na postupanje, na koje su se dužni službeno očitovati, ali odgovor još nije stigao. Možda je stvarno sve to bilo previše za kreatore tako dobro osmišljenog i uhodanog plana rasprodaje naše baštine.

Na osnovu svega  ne može se izbjeći dojam da je ministru Tolušiću možda baš sada trebala ova jadna afera da skrene pozornost javnosti na „nepoznatu žensku osobu za kojom se intenzivno traga“ koja ga je, eto, pokušala kompromitirati, sa one mnogo važnije – moguće upletenosti u gore navedeni organizirani zločin. Žurno pokretanje istrage zbog jedne takve prozirne pričice, uz ogromnu buku u medijima, ukazuje upravo na to. Čini se da i te kako treba i Tolušiću, ali i vladi. Jer, tko zna? Bolje je skrenuti pozornost javnosti na nebitno i lako rješivo, nego dozvoliti mogućnost  da ispliva previše nekih drugih, kompromitirajućih detalja zbog kojih bi se čak mogao „dogoditi narod“. Također, opasnost se možda krije i u učestalom  javnom iznošenju škakljivih činjenica koja mu Zeleni odred  neizravno servira, koja na najdirektniji mogući način ukazuju na mogući organizirani kriminal na najvišoj državnoj razini, gdje ni bivši, a ni sadašnji najviše pozicionirani dužnosnici nisu ostali neimenovani. Zeleni je odred sakupio zavidnu količinu materijala kojim povezuje Ministarstvo poljoprivrede, Ministarstvo zaštite okoliša i energetike, Ministarstvo gospodarstva, Ministarstvo graditeljstva, ali i mnoge druge za koje pretpostavlja da su dogovornom politikom krenuli putem organiziranog kriminala. I svi odreda imaju isti zajednički nazivnik: ministri koji su im na čelu sjede u vladi Republike Hrvatske!

Dakle, budući da Zeleni odred neće odustati od borbe za raskrinkavanjem šumske hobotnice, otvarat će još mnoga poglavlja u svojim prijavama i uporno se i dalje pojavljivati u javnosti, lako možemo očekivati još pregršt slično maštovito odrađenih „afera“ u kojima će  majstori opsjene i manipulacije još mnogo puta demonstrirati svu raskoš svoga zanata. U međuvremenu, naravno, „treba pustiti institucije da rade svoj posao“.

Podijelite:

Mrziteljica mržnje

Vesna Grgić:

Svim braniteljskim vucibatinama, birtaškim generalima, mentalno kastriranim herojima rata, ratnim kokošarima, olinjalim aktivistima i svim sitnim, iskompleksiranim velehrvatskim štakorima, ali i velikom dijelu građanstva  kojima je jedini smisao života uzgajanje mržnje i netrpeljivosti, jedna je hrabra žena opalila žestoku šamarčinu!

Izvanredna Zagrepčanka Gordana Pasanec organizirajući  prosvjedni skup „Zagreb za Davida“ odlučno je primjerom pokazala da ipak, još uvijek postoje ljudi koji imaju Savjest, osjećaj za Pravdu, žele znati Istinu, vjeruju u Čovječnost, imaju otvoreno srce za Čovjeka, pogotovo djecu, bez obzira gdje su i čija su. Gordana Pasanec javno je progovorila o sramotnom zataškavanju smrti mladića u susjednoj nam državi od strane sve brutalnijeg državnog represivnog aparata, te sa nama nekolicinom pružila otvorenu podršku roditeljima koji se bore za otkrivanje prave istine njegovog stradavanja.

Beskompromisno, otvorila je i jedno od tabu tema sa pitanjima: da li su djeca roditelja agresora/zločinca također zločinci? Da li je četničko dijete odgovorno za zlodjela koje je davnih dana činio njegov otac i da li čiste savjesti smijemo zlurado likovati i nakon njegove nasilne smrti baljezgati o nekoj kozmičkoj pravdi?

Bila sam braniteljica, preko 1000 borbenih dana puzala sam rovovima rame uz rame svojim tadašnjim suborcima sa jednom jedinom nadom: obranit ćemo zemlju koju volimo, živjeti bez nasilja, mržnje i terora, omogućiti djeci, baš svoj djeci sigurnost, slobodu izbora, radost učenja, tolerancije i ljubavi, pravo i pravdu. Unatoč mnogim zastrašujućim promjenama mnogi od nas i danas ostajemo vjerni svojim snovima, ali i duboko svjesni da naša borba nije gotova. Godinama iza rata svjedočimo kako se naše duboko humane vizije  rastaču u grotesknu karikaturu bolesnog sužanjstva,  maloumno podavanje jeftinim herojima/idolima/spasiteljima/plemenskim vračevima koji nam uz bljutave priče o slobodi, domoljublju, dignitetu ovoga ili onoga, blagostanju, bla, bla, i čemu sve ne doslovno skidaju gaće sa guzice. I upravo je nevjerojatno (zapravo i ne čudi!) koliko su ove moralne nakaze našle istomišljenika među „časnim“ braniteljima (mnogima od njih je jedini pucanj  koji su  u životu čuli bio pucanj blagdanske petarde) , ali i među sve većim dijelom „stokom sitnog zuba“.  Sve je veći žar kojim ponavljaju plemensku primitivnu mantru: mi Hrvati smo pobjednici, mi smo domoljubi-naša hrvatska djeca su domoljubi, mi smo katolici i naša su djeca, hvala bogu katolici, mi smo Hrvati konačno „svoj na svome“, nama je dobro, hvala dragom bogu i svim svecima što nam je mudri pop rekao za koga ćemo glasovati, ustaše su prvi pravi hrvatski branitelji, živio Pavelić!… i, tako to ide – red glorificiranja upitnih idola, red laži, pa red prekrojene povijesti uz neizostavno stalno prozivanje jedinog i po njima najvećeg krvnika na ovim prostorima: svi Srbi su četnici koje je trebalo sve još onda pobit, a i njihova su djeca četnici kao i njihovi nasljednici koji valjda do 17. koljena ne zaslužuju bolje, jer su njihovi preci ubijali našu, hrvatsku djecu. Maloumna primitivna brutala iz koje se u osnovi čuje samo – mrzi, mrzi, mrzi!

Mržnja je usmjerena  i na sve nas koji razmišljamo drugačije i živimo za istinu, u strahu da će ta silna orkestrirana slijepa mržnja izroditi novo nasilje, da će i kod nas vladajuća vrhuška zbog nesigurnosti ojačati svoj represivni aparat i da će u svem tom besmislu za obranu neobranjivog početi stradavati i naša djeca. Budući da smo već sada zbog svojih otvorenih, ali nepoćudnih stavova prozvani bogohulnim komunjarama, orjunašima, mrziteljima svega hrvatskog i ljubiteljima četnika, to i jest i za očekivati, zar ne? Slaba, polupropala država uvijek se pokušava obraniti terorom i represijom. Uostalom, nije li naš policijski aparat  već demonstrirao prekomjernu silu kada je brutalno sankcionirao jednog teško bolesnog branitelja, invalida Domovinskog  rata samo zato što je glasno izrekao svoje mišljenje o našem prvom predsjedniku, umjesto sankcioniranja divljaka koji ga je zbog toga fizički napao. Smijemo li od eskalacije nasilja okretati glave? Smijemo li se praviti da nas se to ne tiče?

Nije li i naše pravosuđe u ne malom broju slučajeva štitilo nasilnike, čak prikrivalo brutalna ubojstva? Koliko se dugo zataškavalo ubojstvo obitelji Zec kad je na Medvednici zvjerski brutalno ubijeno i dijete?

Na sve je to ukazala Gordana Pasanec…i bila prostački napadnuta. Ne fizički, ali jednako verbalno divljački. Veliki hrvatski čistunci, čuvari svete i čiste (sve više lažirane) hrvatske povijesti u svojim komentarima o prosvjedu, podebelo nadahnutim mržnjom prema svemu nehrvatskom gotovo pa i zlurado opravdavaju nasilje i Davidovu smrt, sa „argumentom“ da je David „četničko kopile, dijete zvijeri koja je u Domovinskom ratu ubijala našu djecu“. Zagovaranje krvne osvete je već samo po sebi skandalozno, no,  nameće i jedno nezgodno pitanje: da li su ti velikohrvatski heroji/vitezovi/branitelji, čuvari „naše“ djece namjerno zaboravili da je i sam opjevani Franjo Tuđman prije pada Vukovara doslovno žrtvovao tristotinjak naše, vukovarske  djece vrativši ih iz sigurnosti smještaja na moru doslovno u ruke četničkih koljača? Gdje je tu kozmička pravda? Da li ih se itko od ovih hrabriša tada sjetio, a kamoli usudio glasno izgovoriti njihova imena?

Manipuliranje dječjim životima i žrtvama oduvijek je bila i biti će najbolnija i najprljavija moguća metoda izazivanja i potpirivanja mržnje, ali i najjadnije moguće prikrivanje vlastite nemoći, nesposobnosti i nečovječnosti!

O svemu tome je Gordana Pasanec na prosvjedu za Davida otvoreno progovorila, sa jasnom porukom:

Svu krivicu za sva stanja u kojima se nalazimo moramo snositi mi koji smo ih i prouzročili, a djeca, ma čija bila i ma gdje se nalazila moraju imati našu potpunu zaštitu! Djeca ne smiju snositi odgovornost za naše greške, bez obzira tko i u ime čega ih je počinio! Zločin počinjen u Hrvatskoj počinjen od Hrvata potpuno je isti onome počinjenom u Bosni, Srbiji ili u Gvatemali od bilo koga. Zločin ne poznaje granice!

I zato, sa ponosom sam na prosvjedu za Davida stala uz rame Gordane Pasanec,  heroine  ogromnog srca, uz bezrezervnu podršku članova i simpatizera VIDRAe i Zelenog odreda.

Podijelite:

Sve za djecu, djecu ni za što!

Gordana Pasanec:

ČESTITKA DONOSITELJIMA NOVOG ZAKONA O UDOMITELJSTVU

Jučer je u Saboru odlukom većine prisutnih (72 glasa ZA) usvojen novi Zakon o UDOMITELJSTVU.

Čestitam vladajućoj koaliciji, čestitam “štićenici- ministrici” Nadi Murganić, čestitam vladajućoj stranci i apeliram da konačno shvate kako je vrijeme da D izbace iz svoje kratice, jer gospodo draga ponovno ste, po tko zna koji put ,dokazali kako ne shvaćate pojam DEMOKRACIJE.
Neprihvaćanjem Amandmana na pravo usvojenja istospolnim i neformalnim zajednicama samo ste dokazali svoju neukost i primitivizam te nastavili tiraniziranje po sistemu “bit’ će tako kako ja kažem”!

Podsjećam vas da 98 % djece koja čekaju na udomljenje IMAJU RODITELJE koji su po vašim mjerilima – heteroseksualni, većinom vjernici.
Da li znate da su neki od tih roditelja svoju djecu seksualno zlostavljali, neka su silovana od strane baka i djedova, neka su se budila uz svakodnevne šamare samo za “dobro jutro”, neka su danima bila zatvorena u sobi bez hrane, sjedeći u svom izmetu.
Da li znate da neka djeca promijene i po nekoliko obitelji, te se na kraju vrate u ustanovu odgajateljima koji su uložili sve svoje emocionalne, moralne i stručne potencijale da im vrate vjeru u život i izvedu ih na pravi put, a vi dovedete na TV dvije djevojke željne pažnje da te iste institucije “popljuju”.
Da li znate da među nama živi predivna žena i majka koja je djetinjstvo do svoje 9 – te godine provela ispd kuhinjskog stola!?
Izlazila je van samo kad bi velika heteroseksualna mater pokucala da je vrijeme da ode susjedu po vino, dok su se istovremeno u njenoj sobi mijenjale “mušterije”.
Da li znate da djeca koja su usvojena od strane istospolnih zajednica odrastaju zdravih nazora, puna ljubavi i razumijevanja jer su im to usadili roditelji koji su prošli teško razdoblje odbacivanja i neprihvaćanja u društvu i vlastitoj obitelji. A nikada nisu MRZILI NITI OSUĐIVALI!

Da li znate koliko među vama u Saboru sjedi zastupnika koji su osuđivani i prijavljivani zbog fizičkog zlostavljanja žene, djevojaka i vlastite djece?
Da li znate koliko među vašim kolegama i članovima ima onih koji žive u “zdravim” bračnim zajednicama prikrivajući od obitelji i društva vlastitu seksualnu orijentaciju?
Da li znate koliko je među vama muških kolega koji vole mlade dječake?
Ne znate, ili šutite jer “šutnja je zlato”.

Zato, čestitam još jednom na vjerodostojnosti primitivizma i neukosti.

Svemu dođe kraj. Samo je pitanje koliko će se dugo liječiti posljedice vaše gluposti.

 

Podijelite:

1991. Imam nepunih 26.

Darko Božidar Srebačić:

1991.
Imam nepunih 26.
Hrvatska gori.
Javljam se kao dragovoljac i tražim da me pošalju gdje je najteže.
Nisu to učinili…danas znam i zašto.
Nisu njima trebali ratnici željni slobode, pravde, samostalnosti, neovisnosti…nisu oni željeli ratnike koji će protjerati i zadnju neprijateljsku sjenu, zadnju avet koja ovoj državi i ovom narodu želi zlo.
No ipak, otišao sam nekim drugim, “čudnim kanalima”, gdje je bilo najteže. Za sada, nebitno gdje je to bilo…kažem, za sada!
Dočekao sam i oslobođenje, dočekao sam i mirnu reintegraciju…dočekao živ.
Dugo su me pratile sjene onih koje sam volio, a koji su mi ubili. Mnogo godina se nisam mogao pomiriti da ih više nema…da su “otišli”…a bili smo rame uz rame…”za istu stvar”.
Evo…2018. je pri kraju, a ova Hrvatska u sve lošijem stanju.

Kome ovo pišem?!

Onima koji su ovu Hrvatsku uništili,
onima zbog kojih moj narod kopa po kontejnerima i gladuje,
onima koji nas svakodnevno lažu kako nam je dobro, a zapravo se skrivaju time od svojih nedjela,
onima koji su svojim mislima, djelima, riječima i propustima devastirali, osiromašili i raselili moju domovinu, moju Hrvatsku, moju rodnu grudu, moj narod.

Molim vas, dokažite mi da sve to što ste učinili u proteklih 23 godine (slovima: dvadeset i tri godine), nije učinjeno namjerno, sustavno i sa ciljem totalnog uništenja svekolikog hrvatskog!

Molim vas, neka neko stane pred mene i kaže mi da sam u potpunoj zabludi i dokaže mi da čini sve kako bi ova Hrvatska postala stabilna država, a da bi narod koji ovdje živi od stoljeća 7. živio životom dostojnim ljudskog bića, živio u svojoj državi!

Ustvari, tko ste vi da ja vas molim???

Vi ste ti koji morate moliti mene da vam oprostim, vi ste ti koji morate moliti da vam oproste oni koji su svojom krvljom natopili ovu grudu…
…da vam oprostimo sva nedjela koja ste počinili od 1995.g. sve do danas.

Možda vas se neki boje, možda strahuju od vas…kažem, možda!
Kod mene ne računajte na strah…kao ni kod mojih suboraca koji su još uvijek živi.
Znam ih mnogo…i opet ću s njima rame uz rame za moju i našu Hrvatsku!

Zašto?!

Zato što im vjerujem…
…a vjerujem im zato što me nisu izdali, što me nisu iznevjerili!

Vi ste to učinili…
…iznevjerili ste mene, iznevjerili ste moje suborce koji su preživjeli, iznevjerili ste moje i naše mrtve, iznevjerili ste moj narod, iznevjerili ste mladost ove Hrvatske.

Ljubili ste hrvatsku zastavu, a uništili ste grudu nad kojom ona vijori!

No to što ste od ove lijepe naše učinili, nikad neće umanjiti moju ljubav prema njoj…
…što je više mrzite i uništavate, ja je sve više volim!!!

I što sam bliže smrti, sve više živim za nju…
…moju i našu Hrvatsku!!!

Možda možete uništiti hrvatsko tijelo, ali hrvatski duh nećete uništiti nikad!!!

Podijelite:

Ajmo, staviti bijele kapuljače, zapaliti križeve…

Zoran Marinović:

Dok gledam komentare, koji iz dana u dan, preplavljuju mreže o tim pedofilima, silovateljima, koljačima, zapravo sve sam uvjereniji u besmisao posla kojim se bavim. Svaki dan proveden u Aleppu, Homsu, Mosulu, Rakki, Sinjaru, Falluji, bio je uzaludan. Svaki prelazak preko crte, svaki metak iznad glave bio je besmislen. Sve nagrade i tapšanja po ramenima obično su sranje. Tek malo hrane za vlastiti unesrećeni ego.

Svaka ta fotka samo je beznačajana kap u oceanu lažnih vijesti, netrepeljivosti i osuda koje kao naplavine smeća nezaustavljivo isplivaju na obalu. Zakleo sam se, sebi, da ću se odjebat od te teme. Što se moglo napravit, napravio sam.

Opet, svaki dan gledam kako klinici koji kradu mobitele u Brazilu postaju izbjeglice u Beču, navijači koji razbijaju auta migranti u Londonu, crnci iz New Yorka koji guraju bijelu ženu u shopping centru, postaju azilanti iz Frankfurta, peterostruki koljači. I uvijek jedno te isto. Laž.

Ajmo, staviti bijele kapuljače, zapaliti križeve, idemo ih loviti po šumama, dok nam je na vrijeme, a vrijeme nam, jer samo je pitanje trenutka, kad će nas početi nabijati na kolac. A mi se za kočeve nismo borili. Naš Izbjeglica pribijen je na križ.

Opet o njima? Koljačima, pedofilima, silovateljima, lopovima. O da. Među njima ima i takvih. Nema sumnje. Zamisli sebe ili mene, nakon godina bombardiranja, mjesecima lutaš po planinama, dan ti počinje huškanjem policijskih pasa i pretrpanim kombijima, pokraden, prevaren i ostavljen. Reci mi što bi ti, ili ja, postao? Isti? Netko bolji? Bi li s djetetom u rukama pokušao probiti policijski kordon?

Koliko tisuća ljudi je tu prošlo, jedno jaje nije ukradeno. To je istina. U svakom žitu ima kukulja. Ali moramo li zato biti licemjerni da kuhamo kruh od kukolja u kojem bude i pokoje zrno. Zrno humanisti. Dok podvaljujemo kukavičja jaja.

Jebote. S kauča, iz toplog dnevnog boravka isključi mrežu. Uključi mozak. A naši problemi? Pogledaj opet govor Ćaće i ekipe, na splitskoj rivi. Nadana u lovu. Ivicu i Maricu. SMSove. Zbog takvih trebamo palit križeve u šumi. Dizat šatore i postavljat plinske boce. Što nam djeca uče po programu iz austrougarske. To su naši silovatelji. Ti su nam pokrali jaja. I kokoši. I kokošar. Za te smo se mi borili. Krvavih gaća. A ne za ove jadnike.

Shvati. lako je, ljudi biježe sa spaljene zemlje, od nevolje i nesreće, i traže komadić neba. Negdje. Bilo gdje. Igdje. Isto onako kako bi to napravio svatko od nas. i ti. I ja.

Budi s njima jedan dan. Sa ovim promrzlim rukama koje u izbjegličkom kampu čekaju jebeni komad kruha. Smo jedan dan. Pa mi pričaj o terorizmu, zavjerama, džihadu, koljačima. Njima, nama. Pogledaj u oči klinca kojem geler raznese pola glave. Pa mi pričaj. Objasni mi, dok ispijaš toplu 3 u 1 Nesicu, na novom kauču od Ikee. Sačekaj da netko od njih prvi baci kamen, pa reci … evo ga

Podijelite:

Piramida zla

5. listopada 2018.

Snježana Kirinić:

Kada u jednoj državi članici EU, bivši načelnik krim policije izjavi da u Hrvatskoj nemamo institucije, nemamo nadzorne mehanizme i da je cijeli sustav politički postavljen od vrha do dna, onda znamo da je vrag odnio šalu i da je situacija alarmantna. Uvidom u sve što se događalo posljednja tri desetljeća, čovjek je potpuno u pravu kada kaže da se radi o feudalizmu. Bolje rečeno radi se o piramidi zla, postavljenoj samo s jednom svrhom. Da bi određene, privilegirane skupine profitirale i uživale sve povlastice sustava koji su sagradili i premrežili svojim kadrovima, a ostatak građana poslužio kao radna snaga, kmetovi koji će vući i obilato financirati sustav, da bi feudalni gospodari na vrhu piramide živjeli i uživali u svim blagodatima.

U posljednjoj aferi „SMS“ je vidljivo kako je ta piramida zla posložena i da je čitav sustav premrežen kapilarno od vrha do dna stranačkim, rodjačkim i kumskim vezama. To znači da uz postojeću vlast, postoji cijeli jedan sustav koji vlada paralelno i utječe na sve odluke koje se donose u institucijama namijenjenima da štite građane, a umjesto toga nalazimo sasvim suprotnu situaciju. Moglo bi se reći da sustav čine interesne skupine i kriminalci u svilenim rukavicama na vrhu, ispod njih parazitiraju određene skupine poput onih koji rata nisu vidjeli ili su dezertirali, ali zato od glasnog arlaukanja o ratu dobro žive, dio klera koji ucijenjen informacijama o njihovim aktivnostima u bivšoj državi (drukanje za službe tadašnjeg sistema) s oltara riču na sve koji bi mogli ugroziti taj fini život u raskoši, zlatu i oniksom opšivenim zidovima, ispod njih se nalaze pojedine udruge koje se aktiviraju na gumbić kada to zatreba, predzadnja stepenica su uhljebi koji taj sustav servisiraju i pokorno šute, a zadnja stepenica piramide smo svi mi građani koji financiramo tu nakupinu nametnika. To je piramida zla u tvorevini koja više nema prava i pravne države i gdje više nema institucija koje bi mogle funkcionirati kako treba jer se u njih zavukao najgori talog i mulj društva.

Kao hibrid u tom muljevitom okruženju, pojavili su se određeni križanci parazita i uhljeba umočeni u kriminal i paraobavještajno podzemlje. Postavljeni kao vozači ministara i osoba iz vrha vlasti, političara, primjetno je da najveći broj njih dolazi iz postrojbi umirovljenih pripadnika specijalne policije (ratni drugovi), kriminalnog miljea i paraobavještajnog podzemlja, a svi zajedno su umreženi i povezani stranačkim, kumskim ili rodjačkim vezama. Obično su umirovljeni u ranoj dobi 30-40 godini, neki imaju status invalida, neki imaju PTSP, dobili su odlična primanja, ali nije im bilo dovoljno. Tako smo nedavno imali prilike vidjeti da je vozač ministra Medveda imao uz odličnu mirovinu u iznosu 14 000 kn i izdašna primanja kao vozač u ministarstvu branitelja. Naravno, svi se pitate kako je moguće da netko tko ima PTSP vozi automobil za koji je potrebna fizička snaga i koncentracija, pogotovo ako znamo da pojedinci imaju oštećenja donjih ili gornjih ekstremiteta i glave koje im je utvrdila invalidska komisija i dala određen postotak invaliditeta. Ali ne treba se iznenaditi takvim nalazima komisija u kojoj su tavorili i pojedinci poput dr. Rubale i sličnih. Mnogi su se obogatili na izdavanju prikladnih invaliditeta za osobe koje su potpuno zdrave. Uostalom, sve što drugdje nije moguće, u Hrvatskoj, zemlji čudesa, sve je moguće.

Glavni akter afere „SMS“ Milijan Brkić, drugi čovjek HDZ-a i potpredsjednik Sabora bio je također umirovljeni pripadnik specijalne postrojbe, umirovljen s 33 godine, i kroz neko vrijeme dobio je posao vozača. Vozio je dr. Nikicu Gabrića. Od vozača do drugog čovjeka HDZ-a i potpredsjednika Sabora bilo je dovoljno biti član HDZ-a, poznavati određene ljude i samo nebo je bila granica. Međutim, ambicija udružena s pohlepom i moći, dovela je do niza afera koje su tako svojstvene stranci na vlasti. Dovoljno je sjetiti se da imaju presudu (za sad nepravomoćnu) da su zločinačka organizacija. Taj modus operandi je prisutan u Hrvatskoj od devedesetih i uz postojeći nakaradni sustav, razvijao se i onaj paralelni, zloćudan i toksičan po čitavo društvo.

Društvo u kojem vozači ministara znaju detalje operacija tajnih službi, tko koga prisluškuje i tko je idući na redu za hapšenje, u kojem vozači dogovaraju poslove gradonačelnika, u kojem vozači dolaze do generalske titule, u kojem vozači postanu vlasnici mljekarske industrije i milijarderi, a klima majstori i šverceri naftom u ratnim vremenima, upadaju u naftni biznis, i još čitav niz takvih nevjerojatnih „prekvalifikacija“, takvo društvo nije u mogućnosti razviti se i napredovati. Naprotiv, propadanje je zagarantirano. Nemoguće je graditi nešto na temeljima od pijeska jer se ne može održati, isto tako se niti društvo ne može održati na truleži i gnjileži onih koji nam danas predstavljaju „stupove društva“. Osuđeni ratni zločinci, kriminalci, narkodileri, ubojice, ratni profiteri, lopovi, filofašisti, kurvari, svodnici, pa dovoljno je bilo pogledati zadnju predsjedničku inauguraciju da se vidi sav jad i bijeda u prvim redovima. Sluzavi trag koji ostavljaju za sobom zagadio je čitavo društvo, ne samo mržnjom i crnilom, već i potpunom apatijom i beznađem, a sve je rezultiralo masovnim iseljavanjem.
Nama sada na naplatu dolazi negativna selekcija kadrova, postavljanje ljudi po političkom ključu, a to su mahom nesposobni neznalice, često s krivotvorenim ili kupljenim diplomama, diletanti koji su se provlačili i kroz bivši sustav laktom, ulizništvom, varanjem i tako dogmizali do vrha gdje su nakon devedesetih napokon došli do onoga što im je u jednom uređenom sustavu bilo nemoguće. Postali su vlast i dobili su moć. Ambicija i pohlepa natprosječne, a radni kapaciteti i znanje mizerni. Takvi su najviše upropastili sve čega su se dotakli, jer osim sklonosti prevari i lopovluku za ništa drugo nisu talentirani. Dovoljno je bilo vidjeti kako se kadroviralo po pravosuđu, tajnim službama i policiji gdje su se postavljali poslušnici kako bi u određenom trenutku kada se istraga približi lopovskoj kasti, bila zataškana i nitko nikada ne bi odgovarao za to. Takvu sliku imate na svim razinama sustava i u svim institucijama. Kamo god se zagrebe, nailazi se na kanalizaciju. Sve koji nisu htjeli biti dio korumpirane i lopovske klike, pobacali su naglavačke na ulicu i onemogućili im daljnje zapošljavanje.
Tako je godinama nesmetano funkcionirao taj organizirani i umreženi kriminal i lopovluk sve do jednom, kada je napokon došao trenutak da se ta piramida zla načela iznutra, onaj najgadljiviji dio. Da se nije najavio potencijalni državni udar u Vukovaru pod krinkom prosvjeda zbog neprocesuiranja ratnih zločina, pitanje je bismo li ikada saznali kako su veliki „domoljubi“ i „vjernici“ postali zaštitnici svodnika, kriminalaca i prostitutki.

Tekst se slobodno koristi i dijeli u originalnom obliku.

Fotka by: Antikorupcijski centar Lingva

Podijelite:

Čiji je Brestovac?

22.rujna 2018.

Kriminalno mešetarenje profitabilnim građevinskim zemljištem u Zagrebu nije ništa novo. Prisjetimo se samo unosne afere Krašograd kojom je u zamjeni građevinskog zemljišta odobrenom od Milana Bandića Grad Zagreb oštećen za priličnu hrpu novca. Građevinska mafija ni nakon opsežnih istraga ni podignutih optužnica protiv aktera unosne zamjene zemljišta u Zagrebu, kako se čini, ne posustaje.

Zeleni odred, forum braniteljske udruge VIDRA, prema dostupnim je podacima, dokumentima i uvidom u Zemljišne knjige vrlo vjerojatno na tragu još jedne skandalozne, zagrebačke priče o privatizaciji i pljački. Kao i u slučaju Kulmerovih dvora i ovaj je puta riječ hrvatskoj kulturno povijesnoj baštini, otuđenju državne imovine već viđenom metodom – zamjenom katastarskih čestica i automatskim prijenosom vlasništva. Sistem je vrlo jednostavan: gradska se nekretnina kojoj bi u skoroj budućnosti vrijednost mogla nezamislivo narasti, dobro osmišljenom procedurom izmjene zemljišnih knjiga i podataka o vlasništvu mijenja za gotovo beznačajnu nekretninu najčešće anonimnog vlasnika, gubi status društvenog vlasništva i prelazi u privatni posjed. Kasnije, skokom cijene prepisane nekretnine novi vlasnik gotovo preko noći ostvaruje višestruku zaradu na eventualnoj preprodaji iste.

Posumnjali smo da se već viđeni kriminalni scenarij zamjene maloga za veliko događa i na našoj Medvednici, točnije, naš kulturno povijesni dragulj, negdašnji sanatorij Brestovac, mogao bi upravo takvim mešetarenjem postati meta nelegalne privatizacije, a možda  daljnje preprodaje i nezakonitog zgrtanja ogromne količine novca. Pljačke našeg novca.

Pregledom svima dostupnih Zemljišnih knjiga uočili smo vrlo dinamičnu preparcelaciju nekih dijelova Medvednice, među kojima je baš lokacija Brestovac izazvala našu posebnu pozornost. Brojevi brestovačkih katastarskih čestica nedavno su izmijenjeni, i, na upit o vlasniku pojedine parcele sa novom oznakom uvijek se prikazuje isti odgovor – Dječja bolnica Srebrnjak, 5 pripadajućih parcela na dostupnom, ali još uvijek starom, neizmijenjenom  vlasničkom listu. Međutim, kada se postavi upit na neke od starih katastarskih oznaka sa tog starog posjedovnog lista rezultat je, blago rečeno,  iznenađujući! Satelitski prikaz nedvojbeno ukazuje da su stare oznake dodijeljene nekim drugim, privatnim parcelama u Zagrebu, sa kompletnom vlasničkom dokumentacijom. Pojednostavljeno, barem kako sada iskazuju Zemljišne knjige,  ogromna lokacija Brestovac, do sada u državnom vlasništvu, najvjerojatnije je zamjenom za dvije majušne parcele u Zagrebu i formalno postala privatno vlasništvo!

Prema dostupnom Izvatku iz zemljišnih knjiga oznaka jedne od najvećih katastarskih čestica od ukupno 7 (?!!) jutara zemlje (1 jutro=5755 m2) sa 4 glavne zgrade, postaje oznaka  parcele od 346 m2 u Sesvetskom Kraljevcu, gdje je jedan od vlasnika, kako se sam predstavlja (gle čuda!) sistem administrator Hrvatskih šuma, a kuća na istoj parceli je pod ovrhom u korist RH još od 2007. godine!

Druga oznaka koja se odnosi na manji dio Brestovca od „samo“ 2 jutra, pretežito šume, danas označuje parcelu od 304 m2 ! do nedavno opterećenu hipotekom od cca 1,4 milijuna €, u vlasništvu jednog poduzetnika, do ne tako davno visokorangiranog  člana jedne gotovo zaboravljene političke stranke u RH.

Nadalje, sumnju u manipulaciju podacima Zemljišnih knjiga produbljuje i činjenica da su neki podaci iz Izvatka iz zemljišne knjige za Brestovac u proteklih mjesec dana postali nedostupni, upiti na neke određene oznake katastarskih čestica ostaju bez odgovora itd. no, Zeleni je odred u posjedu i starih, kao i novih dokumenata gdje je, uspoređujući ih, nemoguće ne posumnjati u pokušaj prikrivanja nekih od podataka.

Da se ovdje možda radi o vrlo unosnom poslu za sve aktere govori i činjenica da se baš kod bivšeg sanatorija planira izgradnja međustanice žičare, a ponad je, prema informaciji dobivenoj od djelatnika Parka prirode Medvednica,  već ogoljen ogroman dio šume za izgradnju budućeg sanjkališta! Nije li to mogući pokazatelj da se na mjestu bivšeg sanatorija već planira izgradnja nekog turističko sportskog mastodonta i da će time vrijednost brestovačkih parcela odletjeti u nebo? Ne treba zanemariti ni mogućnost da Grad Zagreb već ove jeseni krene sa, kako se šuška po kuloarima, procedurom izmjena Plana prostornog uređenja kojima bi se čak i unatoč strogim propisima i protivljenju ekološke mreže Natura 2000 pod čijom je zaštitom, naša Medvednica pretvorila o ogromno urbano gradilište.

Mišljenja smo da je u slučaju moguće privatizacije nekadašnjeg sanatorija Brestovac sada već previše naznaka nezakonitog djelovanja, te ćemo već idući tjedan cjelokupnu dokumentaciju koje smo u posjedu predati DORHu na daljnju obradu. To je samo još jedan od neophodnih koraka naše legalne i ustrajne borbe protiv rastućeg kriminala u domeni gospodarenja šumama, nacionalnim i parkovima prirode, te korak ka popunjavanju naše već obimne dokumentacije potrebne za podizanje međunarodne tužbe na sudu Europske zajednice.

Za Brestovac su odgovorni Park prirode Medvednica, Hrvatske šume, Šumarija Zagreb i Grad Zagreb. Svi smo ih mi godinama plaćali i još ih uvijek plaćamo. Da li ih plaćamo da nas pljačkaju?

Brestovac je naš. Zeleni će odred učiniti sve da naš i ostane!

Podijelite:

Piskaralo sa sjekirom

8.rujna 2018.

Prije nekoliko su dana eminentni stručnjaci iz područja šumarstva, zaposlenici Parka Prirode Medvednica i Hrvatskih šuma sazvali pressicu na Sljemenu, u osnovi, već viđeni, jeftini  igrokaz kojim će po ne znam koji puta „dokazati“ kako smo svi mi koji vidimo da nam šume na našem Sljemenu sve većim brzinom nestaju u nepovrat, ništa drugo do najobičniji idioti, željni medijske pompe i jednominutne slave. Svi mi koji sumnjamo u njihov besprijekorni, pregalački, gotovo nadljudski  napor da njeguju, paze i maze naše šume, mi, kako nadahnuto kaže njihov novinar Igor Vincenc, grupica „samozvanih ekoloških aktivista koja se ne može pohvaliti niti sadnjom hortenzije u vlastitom vrtu“, svi smo mi prema njegovim riječima valjda somnabulna ekipa „koja je uvidjevši stanje u našim medijima gdje polupismeni ljudi prozivaju struku kako bi promovirali sami sebe, odlučila uzeti svoj komad kolača te učiniti isto.“

Ovdje dični novinar, minorni aparatčik Hrvatskih šuma u planetarno poznatom mjesečniku tih istih Hrvatskih šuma, u komentaru pod naslovom „Medijska istina“ prozirno aludira i na briljantna i odvažna pera našeg najjačeg tjednika „Nacional“, novinare koji su imali dovoljno hrabrosti prozvati Hrvatske šume, njegovu majku sveticu koja ga hrani i odgaja, postaviti nekoliko pravih pitanja i posumnjati u bezgrješnost modusa operandi kojim njegova mater monstruozno harači našim šumama. Drskost kojom to šumsko piskaralo manipulira poluinformacijama koje je dobilo od svojih gazda zapravo ne začuđuje, jer, odavno je poznata izreka: napad je najbolja obrana, zar ne? Da se doista radi o naručenom, pljuvački osmišljenom pamfletu, potpisanom perom dobro obučenog pripuznika govori i niz postavljenih pitanja od strane novinara i „manijakalnih pobunjenika“  Zelenog odreda stručnjacima Hrvatskih šuma na koja nisu imali odgovore, i gle čuda! nisu ni  spomenuta u ovom tekstu.

Pa eto, nećemo ostati dužni, spomenuti ćemo samo neke od očito „vrućih“ i neugodnih tema koje je vrli novinar „zaboravio“ spomenuti:

  1. Na pitanje o uništavanju planinarskih staza i probijanju nerazumno širokih cesta po Medvednici odgovor nedležnih je bio da se najčešće radi o privatnim posjedima gdje privatnik može raditi doslovno što hoće i, iako su posjedi u okviru Parka prirode Medvednica, nemaju baš nikakve ingerencije, a pogotovo kada se radi o privatnim parcelama u vlasništvu Crkve. Jer, kako kažu, tko bi se danas usudio išta reći Crkvi. Naravno. Pogotovo kad su to nadaleko poznati crkvenjaci ilegalci, maskirani u odore Hrvatskih šuma, pa još opasno barataju njemačkim motorkama.
  2. Pitanje o ogromnom klizištu na Vrhu Jelovec. I tu se radi o posljedicama nekontroliranog rušenja stabala koje nisu mogli nadzirati jer je i to u vlasništvu Crkve, pa… na pitanje naše aktivistice kako tumače svjedočanstva da su baš na toj lokaciji u akciji rušenja viđeni djelatnici i vozila Hrvatskih šuma, nije bilo odgovora. Možda se odgovor nalazi pod 1.
  3. „Rušenje“ stabala vikendom oštro su demantirali, ali pritisnuti inzistiranjem aktivistice Zelenog odreda da su ne jednom bili viđeni, naglo mijenjaju odgovor i objašnjavaju da se najvjerojatnije radi o „odrađivanju“ nekog dana u tjednu kada vremenske prilike nisu dozvoljavale….opravdanja za užurbana rušenja su išla toliko daleko da su čak tvrdili da se vikendom ne smije rušiti uspravno (?!) stablo, već da se može obrađivati isključivo na tlu, ono srušeno radnim danom. Mi možda ne znamo ni kako izgleda hortenzija, ne znamo šumarsku struku, ali jako dobro znamo što smo vidjeli.
  4. Na pitanje rušenja na Badnjak odgovor je bio lakonski: „Jeste li prijavili?“ iako su i tada uočeni radnici i mehanizacija Hrvatskih šuma. Prijavljivali smo godinama, ali je njihov službeni odgovor uvijek, bez izuzetka bio – sve je po zakonu, odobreno od…
  5. Za očuvanje šuma pogubno mijenjanje strukture tla izazvano oborinskim ispiranjem makadamskih cesta jer su napravljene protupropisno, bez drenaže, pojasnili su da eto, nesretnom okolnošću, nemaju dovoljno radne snage koja bi se bavila putovima!!
  6. Pitanje o imenu kooperanta koji probija nove ceste po Medvednici ostalo je bez odgovora. Muk i sveopće zgledanje. Kažu: nije im poznato!?!
  7. Na pitanje prema kojem kriteriju odabiru lokacije na kojima treba obaviti završnu sječu (golosjek) odgovaraju da je prema starosti šume procijenjeno da je baš tu došlo vrijeme, ali na pitanje o nevjerojatnoj slučajnosti da su šume „nadošle“ baš na najatraktivnijim proplancima podno i oko interesantnih objekata i planinarskih domova (sumnjamo na privatizaciju i rasprodaju), nisu imali konkretni odgovor. Dobili su, kažu, nalog…
  8. Na „suočavanju“ novinara, nas prosvjednika (sve od reda polupismenih laika) i „njih“ neshvaćenih predstavnika struke, uz „nas“ je bio i, gle čuda, jedan eminentni stručnjak, magistar šumarstva! Dakle, koliko god su se trudili napraviti od nas maloumne vezere, mi smo srećom imali svog tumača. Imali smo znanstvenika koji je već na prvu konstatirao da se na Medvednici, između ostalog, i previše reže!! Dakle? I to je nebitno? Pa to mi stalno i tvrdimo!

Itd.

Itd….a  u članku „raskrinkani“novinari željni slave i mi, zeleni anarhisti smo sjedili, slušali i bilježili…

Naravno, nije na odmet pripomenuti da je gore spomenuti novinar zaboravio u svoj pamflet staviti i osvrt na čašćavane novinara ručkom, što je očita praksa Hrvatskih šuma i, po njemu jedan, tako sasvim nebitan  detalj da je isti plaćen novcem poreznih obveznika u RH. Sve po zakonu, pravilima šumarske tradicije i na znanstvenim osnovama.

I, na kraju, mali osvrt na dio teksta koji se odnosi na Vidrine nedavne protestne marševe: „Ljudi vole prosvjedovati i ništa ih na svijetu ne sprječava da to i rade. Njih 9 [slovom i brojkom devet (9)!] odlučilo je dići cijeli Zagreb na noge jer, eto, njima se hrvatski zakoni ne sviđaju…“.

Da, točno je, ali samo djelomično. Neki zakoni su dobri, no, ne sviđa nam se zakon po kojem Hrvatske šume imaju pravo, sve u ime tzv. održivog gospodarenja šumama, u cijeloj RH porušiti baš svako drvo koje im dođe pod sjekiru, samo zato da zadovolje zahtjeve stranih investitora koji su loše potpisanim strateškim ugovorima dobili naše šume doslovno na dlanu. I u novčaniku.

I, da, bilo nas je devet (9). Smiješno malo? Jadno i uzaludno? Čak se i najveći novinarski diletanti sjećaju afere Watergate gdje su samo dvojica!! upornih i dosljednih novinara srušila američkog predsjednika. Svakom tko ima imalo soli u glavi trebalo bi biti jasno da je važan rad, disciplina, organizacija, upornost i znanje da se pokrenu mase. Podsmjeh i minoriziranje značaja prosvjeda i broja prosvjednika može se nekome lako obiti o glavu. A, kako se čini, vrlo skoro i hoće. Jer, stvarno nas zanima kako će i što pisati kada se na nekom idućem prosvjedu pojavi 9 tisuća, ili 90 tisuća građana RH koji će zbog ovakve „brige“ Hrvatskih šuma za naše šume ostati bez ogrijeva za zimu, jer drva za ogrjev zbog takve pomahnitale, brutalne sječe za nekog i neke ostavlja nas bez ičega!! A šanse da će ga uz ovakvo „gospodarenje“ i biti, kako se čini, ravne su nuli. Veliki broj obitelji će se doslovno smrzavati! Kakvo će tada Hrvatske šume iznaći obrazloženje i prema kojoj to struci i prema kojem zakonu? Do sada smo čuli samo jedan ingeniozni odgovor: ne brinite, sve je po redu i zakonu, sve baš tako treba biti, mi smo struka i valjda znamo… A to što nema šume, pa za boga miloga, strpite se! Već za 50, 100 godina opet ćete imati prekrasnu i bujnu šumu. Eto. Tako lako. Pa tko im ne bi vjerovao i sram ga bilo tko pomisli da se tu radi o sumanutim rušiteljima i pljačkašima? Priroda će odraditi svoje. Šuma se sama brine za sebe. Strpite se.

No, nekako nismo skloni vjerovanju da će takav odgovor spriječiti tisuće promrzlih da ne izađu na ulice. Uz nas devetero.

Što ćete tada pisati? Hoće li vam i tada biti biti smiješno? Mi u Zelenom odredu znamo da neće.

Podijelite: