Mrziteljica mržnje
Svim braniteljskim vucibatinama, birtaškim generalima, mentalno kastriranim herojima rata, ratnim kokošarima, olinjalim aktivistima i svim sitnim, iskompleksiranim velehrvatskim štakorima, ali i velikom dijelu građanstva kojima je jedini smisao života uzgajanje mržnje i netrpeljivosti, jedna je hrabra žena opalila žestoku šamarčinu!
Izvanredna Zagrepčanka Gordana Pasanec organizirajući prosvjedni skup „Zagreb za Davida“ odlučno je primjerom pokazala da ipak, još uvijek postoje ljudi koji imaju Savjest, osjećaj za Pravdu, žele znati Istinu, vjeruju u Čovječnost, imaju otvoreno srce za Čovjeka, pogotovo djecu, bez obzira gdje su i čija su. Gordana Pasanec javno je progovorila o sramotnom zataškavanju smrti mladića u susjednoj nam državi od strane sve brutalnijeg državnog represivnog aparata, te sa nama nekolicinom pružila otvorenu podršku roditeljima koji se bore za otkrivanje prave istine njegovog stradavanja.
Beskompromisno, otvorila je i jedno od tabu tema sa pitanjima: da li su djeca roditelja agresora/zločinca također zločinci? Da li je četničko dijete odgovorno za zlodjela koje je davnih dana činio njegov otac i da li čiste savjesti smijemo zlurado likovati i nakon njegove nasilne smrti baljezgati o nekoj kozmičkoj pravdi?
Bila sam braniteljica, preko 1000 borbenih dana puzala sam rovovima rame uz rame svojim tadašnjim suborcima sa jednom jedinom nadom: obranit ćemo zemlju koju volimo, živjeti bez nasilja, mržnje i terora, omogućiti djeci, baš svoj djeci sigurnost, slobodu izbora, radost učenja, tolerancije i ljubavi, pravo i pravdu. Unatoč mnogim zastrašujućim promjenama mnogi od nas i danas ostajemo vjerni svojim snovima, ali i duboko svjesni da naša borba nije gotova. Godinama iza rata svjedočimo kako se naše duboko humane vizije rastaču u grotesknu karikaturu bolesnog sužanjstva, maloumno podavanje jeftinim herojima/idolima/spasiteljima/plemenskim vračevima koji nam uz bljutave priče o slobodi, domoljublju, dignitetu ovoga ili onoga, blagostanju, bla, bla, i čemu sve ne doslovno skidaju gaće sa guzice. I upravo je nevjerojatno (zapravo i ne čudi!) koliko su ove moralne nakaze našle istomišljenika među „časnim“ braniteljima (mnogima od njih je jedini pucanj koji su u životu čuli bio pucanj blagdanske petarde) , ali i među sve većim dijelom „stokom sitnog zuba“. Sve je veći žar kojim ponavljaju plemensku primitivnu mantru: mi Hrvati smo pobjednici, mi smo domoljubi-naša hrvatska djeca su domoljubi, mi smo katolici i naša su djeca, hvala bogu katolici, mi smo Hrvati konačno „svoj na svome“, nama je dobro, hvala dragom bogu i svim svecima što nam je mudri pop rekao za koga ćemo glasovati, ustaše su prvi pravi hrvatski branitelji, živio Pavelić!… i, tako to ide – red glorificiranja upitnih idola, red laži, pa red prekrojene povijesti uz neizostavno stalno prozivanje jedinog i po njima najvećeg krvnika na ovim prostorima: svi Srbi su četnici koje je trebalo sve još onda pobit, a i njihova su djeca četnici kao i njihovi nasljednici koji valjda do 17. koljena ne zaslužuju bolje, jer su njihovi preci ubijali našu, hrvatsku djecu. Maloumna primitivna brutala iz koje se u osnovi čuje samo – mrzi, mrzi, mrzi!
Mržnja je usmjerena i na sve nas koji razmišljamo drugačije i živimo za istinu, u strahu da će ta silna orkestrirana slijepa mržnja izroditi novo nasilje, da će i kod nas vladajuća vrhuška zbog nesigurnosti ojačati svoj represivni aparat i da će u svem tom besmislu za obranu neobranjivog početi stradavati i naša djeca. Budući da smo već sada zbog svojih otvorenih, ali nepoćudnih stavova prozvani bogohulnim komunjarama, orjunašima, mrziteljima svega hrvatskog i ljubiteljima četnika, to i jest i za očekivati, zar ne? Slaba, polupropala država uvijek se pokušava obraniti terorom i represijom. Uostalom, nije li naš policijski aparat već demonstrirao prekomjernu silu kada je brutalno sankcionirao jednog teško bolesnog branitelja, invalida Domovinskog rata samo zato što je glasno izrekao svoje mišljenje o našem prvom predsjedniku, umjesto sankcioniranja divljaka koji ga je zbog toga fizički napao. Smijemo li od eskalacije nasilja okretati glave? Smijemo li se praviti da nas se to ne tiče?
Nije li i naše pravosuđe u ne malom broju slučajeva štitilo nasilnike, čak prikrivalo brutalna ubojstva? Koliko se dugo zataškavalo ubojstvo obitelji Zec kad je na Medvednici zvjerski brutalno ubijeno i dijete?
Na sve je to ukazala Gordana Pasanec…i bila prostački napadnuta. Ne fizički, ali jednako verbalno divljački. Veliki hrvatski čistunci, čuvari svete i čiste (sve više lažirane) hrvatske povijesti u svojim komentarima o prosvjedu, podebelo nadahnutim mržnjom prema svemu nehrvatskom gotovo pa i zlurado opravdavaju nasilje i Davidovu smrt, sa „argumentom“ da je David „četničko kopile, dijete zvijeri koja je u Domovinskom ratu ubijala našu djecu“. Zagovaranje krvne osvete je već samo po sebi skandalozno, no, nameće i jedno nezgodno pitanje: da li su ti velikohrvatski heroji/vitezovi/branitelji, čuvari „naše“ djece namjerno zaboravili da je i sam opjevani Franjo Tuđman prije pada Vukovara doslovno žrtvovao tristotinjak naše, vukovarske djece vrativši ih iz sigurnosti smještaja na moru doslovno u ruke četničkih koljača? Gdje je tu kozmička pravda? Da li ih se itko od ovih hrabriša tada sjetio, a kamoli usudio glasno izgovoriti njihova imena?
Manipuliranje dječjim životima i žrtvama oduvijek je bila i biti će najbolnija i najprljavija moguća metoda izazivanja i potpirivanja mržnje, ali i najjadnije moguće prikrivanje vlastite nemoći, nesposobnosti i nečovječnosti!
O svemu tome je Gordana Pasanec na prosvjedu za Davida otvoreno progovorila, sa jasnom porukom:
Svu krivicu za sva stanja u kojima se nalazimo moramo snositi mi koji smo ih i prouzročili, a djeca, ma čija bila i ma gdje se nalazila moraju imati našu potpunu zaštitu! Djeca ne smiju snositi odgovornost za naše greške, bez obzira tko i u ime čega ih je počinio! Zločin počinjen u Hrvatskoj počinjen od Hrvata potpuno je isti onome počinjenom u Bosni, Srbiji ili u Gvatemali od bilo koga. Zločin ne poznaje granice!
I zato, sa ponosom sam na prosvjedu za Davida stala uz rame Gordane Pasanec, heroine ogromnog srca, uz bezrezervnu podršku članova i simpatizera VIDRAe i Zelenog odreda.
