18.04.2018.

Tuđmanovih „kostura iz ormara“ ne manjka . U sveopćoj poplavi novokomponiranih ustašoljubaca naročito među bivšim braniteljima Domovinskog rata možda se osim iskompleksirane žudnje za moći krije i onaj najbanalniji ljudski motiv –profit,  te nameće i pitanje– da li bi danas ustaška mirovina nekim braniteljima iz Domovinskog rata bila povoljnija od one koju su ostvarili borbom i žrtvom u Domovinskom ratu? Ne bi li to možda i nekim od pripadnika HOSa bolje „leglo“?

Svim normalnim ljudima koji još nisu podlegli eroziji sivih stanica, još do nedavno ovakvo bi pitanje izazvalo gnjev, bijes, ogorčenje.. Tisuće branitelja u Domovinskom ratu bilo je spremno dati život u ime slobode, humanosti, jednakosti, protiv svih oblika nametanja bilo koga i bilo čega, u borbi protiv svih oblika fašizma, bez obzira na ideološki predznak. Otkud onda bogohulno dovođenje u vezu branitelja iz Domovinskog rata i ustaša iz NDH koji su po opredjeljenju bili baš sve suprotno: izdajnička, koljačko-fašističko-kvislinška skupina zlikovaca? Odgovor je brutalno jednostavan:

Predsjednik Tuđman nas je još davnih dana izjednačio! Zakonom.

Tijekom Domovinskog rata malo se koji borac nije zakleo na vjernost Tuđmanu i domovini kakvom je po Tuđmanovim riječima i obećanjima trebala postati. Malo je tko mogao i pomisliti da će svoje bojovnike još tijekom samog rata Tuđman tako sramotno poniziti i uvrijediti. Iako je kao Titov general Tuđman po vokaciji bio opredijeljen za antifašizam i borbu protiv fašističkog sustava, time i ustaša, nije se libio te iste ustaše uvrstiti među zaslužne kreatore nove hrvatske povijesti, potpuno ravnopravno braniteljima iz Domovinskog rata. Drugim riječima, dok su se mnogi branitelji svim silama trudili  opravdati status časne, organizirane hrvatske vojske koja se bori za slobodu, „otac domovine“ je iza njihovih (naših!) leđa izjednačio njihovu (našu)  borbu protiv okupatora sa hrvatskim izrodima koji su se borili na strani fašističkog i nacističkog okupatora iz „onog“ rata.
Mnogi su zaboravili, a neki nisu ni znali  da je Hrvatska država ovim sramotnim zakonom priznala stranačku miliciju Ante Pavelića kao svoje ratne veterane odnosno kao hrvatske branitelje, dok u to isto vrijeme Republika Hrvatska nije priznavala časne branitelje Vukovara ! Skandalozno je i pomisliti da su pripadnici 204. vukovarske ratne brigade morali čekati deset godina od  prihvaćanja Zakona o ustaškim mirovinama da bi im se priznao status hrvatskog branitelja sa svim pravima koji su iz toga proizlazili.

Odlukom o proglašenju Zakona o dopunama Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju iz 1993.god. još za trajanja Domovinskog rata (!) Tuđman je priznao suradnju ustaša sa nacističkim okupatorom u 2. svj. ratu i još ih je nagradio doslovno krvavo zasluženim mirovinama. Tuđman 1993. potpisuje odluku „…kojom se utemeljuje i ozakonjuje „HRVATSKA DOMOVINSKA VOJSKA“ (od 17.4.1941 do 15.5.1945.), radni staž u dvostrukom trajanju, odnosno u zarobljeništvu tokom rata i nakon 16.5.1945.g. do otpuštanja iz zarobljeništva.“(Zakon o dopunama Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju, Narodne novine broj 96 od 26.10.1993.god.)

Tuđman je naredio, a tadašnji saborski poslušnici SDPa, HDZa i ostalih hrvatskih stranaka svojom su šutnjom pristali da se iza naziva Domovinska vojska prikriju slijedeće postrojbe iz nasramnijeg razdoblja hrvatske povijesti:
ustaške vojnice, oružaništva, legionarske postrojbe koje su se kao sastavni dio hrvatskih oružanih snaga borile na bojištima izvan Hrvatske, hrvatsko domobranstvo, kao i polaznici Domobranske akademije i zastavničke škole koji su stanovito vrijeme proveli na izobrazbi izvan Domovine. Pripadnici 369. pojačane pješačke-pukovnije (istočni front), 373. divizije – Tigar divizije , pripadnici 392. divizije – Plave divizije, ratne mornarice (Istočni front), ratnog zrakoplovstva (lstočni front, Francuska, Holandija) i pripadnici “Hanđar divizije”.

Jedan dan ustaškog rada, puzanja pred Švabom, ubijanje, klanje, protjerivanje hrvatskih građana i paljenje hrvatskih kuća vrijedi kao dvostruka dnevnica prosječno gladnog hrvatskog radnika!
Ovim povijesno-znanstvenim falsifikatom Tuđman pokušava takozvanoj Nezavisnoj državi Hrvatskoj prikriti fašističko-kvislinško opredjeljenje. Suprotno načelima Ustava Republike Hrvatske Tuđman želi promijeniti ustaško mjesto, ulogu i sadržaj u fašističkom sustavu. Time je reguliran zakonski okvir kojim će te ustaško-koljačke horde biti legalizirane i nagrađene POVLAŠTENIM MIROVINAMA za minuli rad u 2. svj. ratu.
I, naravno da svi koji se smatraju pripadnicima hrvatske domovinske vojske  mogu zatražiti i ostvariti zaštitu prema odredbama članka 5. stavka 1. točke 3. Zakona o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata, ako su državljani Republike Hrvatske i ispunjavaju i druge tim Zakonom propisane uvjete.“…. i cijelu su tu buljumentu „osloboditelja“ blagoslovili hrvatski zastupnici drugog saziva Sabora.
I Stjepan Mesić kao ondašnji predsjednik tog „visokog i časnog“ doma kojega smo godinama slušali na antifašističkim skupovima sa pričom o ustaštvu kao jednim od najvećih zala ovih prostora…i Račan je tada  sjedio u Saboru.
Ukupno 138 „poštovanih“ zastupnika koji su se prešutno zakleli Velikom vođi na vjernost. I na šutnju.Iz samo njima znanih razloga glasali su za utemeljenje i ozakonjenje naziva nepostojeće vojske, a to je, treba li ponovno naglasiti, najblaže rečeno – bezočni povijesni falsifikat koji je protivan načelima Ustava RH i pravno neodrživ.Jednostavnije rečeno, na taj su način hrvatski saborski zastupnici jasno izrazili i službeni stav državnog rukovodstva iz 1993. godine koji je očito i nedvosmisleno bio da klanje hrvatskih civila treba vrednovati i nagraditi kao društveno korisni rad za „vječnu nam i ponosnu Hrvatsku“.

Danas je teško pronaći pouzdani izvor iz kojeg bi se moglo saznati koliki je točan iznos koji se isplaćuje iz državnog proračuna na ime ustaških mirovina i to u ovom trenu očito nikome nije ni bitno. No, svaki bivši branitelj, a pogotovo onaj koji gladuje zahvaljujući primanjima iz socijalne skrbi trebao bi se zabrinuti jer su  ustaške mirovine u prosijeku veće od do nedavno najnižih mirovina branitelja iz Domovinskog rata! Možda tu upravo i leži odgovor na pitanje otkud se baš sada kod mnogih bivših branitelja pojavila iznenadna potreba za svrstavanjem među hrvatski kanalizacijski ološ.
Naravno, ne smije se izostaviti ni jednostavnost postupka kojim se ostvaruje pravo na povlaštenu ustašku mirovinu. Hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata postupak priznavanja mirovine neusporedivo je kompliciraniji, dugotrajniji i teži.
Ustašama iz „.onog“ rata bila su dovoljna 2 svjedoka, po mogućnosti fotografija „sa terena“ i potvrda izdana od neke (samo ustašama znane) fantomske udruge. Današnjim, novokomponiranim sljedbenicima možda bi moglo biti još jednostavnije:

Imati uvijek uz sebe Pavelićevu sliku i spremnost da u bilo koje doba dana i noći zaurla „Za dom spremni!“.

I naravno nož koji se podrazumijeva.  Kao simbol klanja svakoga tko za takav, njihov „dom“ baš i nije spreman.

20.03.2018.

 

VIDRA danas učinila još jedan korak u mukotrpnom nastojanju brisanja stigme koju godinama nosi velika većina nas samozatajnih, časnih bivših branitelja, nametnute nasilnom i brutalnim ponašanjem plaćenika šatoraša. Ljaga koju su nam prišili u svom nezakonitom, brutalnom i rušilačkom pohodu u Savskoj 66 teško se pere. A sve neformalne informacije o tome da ih snažno podupire, pazi, mazi, a navodno i plaća i sam gradonačelnik Zagreba Milan Bandić, kako se čini, bile su istinite. Danas je Bandić javno, jasno i glasno potvrdio da to možda i nije prazna priča. Kako inače rastumačiti njegove primitivno prostačke, otvorene napade na sve nas koji nismo podržavali hordu rušitelja hrvatskog ustavnopravnog poretka, nismo im stali uz bok, koji smo sa gađenjem promatrali njihovo divljanje, osuđivali njihove otvorene prijetnje i ucjene? Kako rastumačiti Bandićev današnji histerični pokušaj negiranja činjenice da su uz njegove štićenike šatoraše postojali i neki drugi branitelji nego činjenicom da pokušava zaštititi svoje ljubimce?

Naš civilizacijski i kulturni odmak od Bandićevih “heroja”, te naše otvoreno svrstavanje uz slobodnomisleće građane oholi je gradonačelnik sa ogromnom dozom primitivizma (očekivano) okarakterizirao izdajom. Arogantno i vrlo promišljeno, iako  prozirno i jadno, javnosti pokušava uvaliti nešto u što valjda više ni on sam  ne vjeruje – šatoraši su jedini pravi branitelji, heroji, vitezovi i sveti spasitelji Hrvatske pred kojima svi trebamo pasti ničice i ljubiti im svaku stopu. I nastaviti ih plaćati, naravno. I ne može i ne smije postojati nitko osim njih. Oni su uz njega i, naravno, oni su njegovi. Mi ostali veterani i bivši branitelji, u stvarnosti ogromna većina, sudeći prema Bandićevom današnjem javnom performansu samo smo lažnjaci, samoprozvani fol veterani i branitelji, naglo isplazili duhovi.  Mi ne postojimo, a ako se na sve ipak fantomski pojavimo i ajme užasa! stanemo na stranu obespravljenih, pokradenih i prevarenih građana koji opravdano prosvjeduju protiv zagrebačkog tutora Bandića, uvrede nemilice pršte na sve strane. Javno, bez ustezanja, sa ogromnim, očito urođenim smislom za prostakluk NAS, po njemu provokatore i lažljivce, naziva ni manje ni više nego zločincima balvanašima! I to je po njemu u redu i sasvim je normalno da nas pljuje i vrijeđa, jer on, kako sam izjavljuje, priznaje samo prave branitelje, a mi to nismo. I naravno da se ne namjerava ispričati za sve izgovorene gadarije jer mi to ne zaslužujemo. On nas ne priznaje!

Bili smo duboko svjesni da je Bandić prepun iznenađenja, no danas je nadmašio sva naša očekivanja. Javno nas pljujući i odbijajući se ispričati za monstruozne uvrede kojima nas danima obasipa, sam je javno i pred kamerama pokazao i dokazao da je baš ono što i sami već odavno tvrdimo : dno dna.

………………………………………………………………..

Cijeli tonski zapis Bandićevog “ugodnog časkanja” sa  presjednicom VIDRAe Vesnom Grgić:

https://soundcloud.com/zg-magazin/akti-gradonacelnika-i-presedan).

18.02.2018.

Piše: Vesna Grgić

HOSova sramotna ploča sa ustaškim pozdravom „Za dom spremni“ maknuta je iz Jasenovca.
Postavljena još davnih dana, u studenom prošle godine, ploča je stajala neometano i bez velike galame točno 10 mjeseci predugo i kilometrima preblizu ustaškom logoru smrti, mjestu stradavanja ogromnog broja nevinih ljudi i djece čija je krv potekla baš od tih istih krvnika čiji je pozdrav uklesan na ploču. No, iako se očito radilo o drskoj i skandaloznoj provokaciji manjeg dijela branitelja, na tome su se samo povremeno oštrila pera nekih antifašističkih portala ili čule mlake protestne note, najčešće predstavnika manjinskog stanovništva koje je tijekom Drugog svjetskog rata u ustaškom logoru smrti bilo osuđeno na istrebljenje.
Kako onda, nakon tih predugih godinu dana šutnje o tom simbolu veličanja divljaštva, zločina i patnje rastumačiti nedavnu odluku državnog rukovodstva da je isti potrebno žurno ukloniti? Baš sada i baš danas.

Ne radi li se tu upravo o dobro odabranom trenutku gdje će se baš ovih dana skidanjem sramotne ploče sa ustaškim pozdravom izazvati sveopća histerija među „uvrijeđenim“ braniteljima koji su ga ponosno nosili na rukavu tijekom Domovinskog rata, ali i velikom dijelu zabrinutog građanstva, ne bi li se takvim smišljenim cirkusom skrenula pozornost javnosti sa nečeg mnogo goreg i ozbiljnijeg? Ne podjeća li to na već viđenu priredbu gdje se pozornost javnosti usmjerila na sramotno preimenovanje Trga maršala Tita u Zagrebu, a u međuvremenu je, gotovo neopaženo, poklonjen Piranski zaljev, izglasano povećanje zaštićenih mirovina od 10%, izjednačena prava HVO branitelja sa HV braniteljima itd…?

Upravo su ovih dana u pripremi novi zakoni koji bi svojim nebuloznim sadržajem mogli biti dovoljan razlog da se inicira ova “iznenadna” i zastrašujuća eskalacija ustaško fašističkog divljanja širom Lijepe Naše. Time bi se vrlo učinkovito očekivani i opravdani gnjev širih slojeva stanovništva koji bi svakako bio usmjeren protiv donošenja takvih malicioznih zakona preusmjerio na nešto sasvim drugo. Po svemu sudeći Novi Zakon o šumama, Zakon o strateškim investicijama ili Zakon o oporezivanju nekretnina toliko su štetni za Hrvatsku da se vladajući moraju pobrinuti zadržati najveću moguću diskreciju, zamagliti cijeli slučaj i zakone barem pokušati progurati „ispod žita“.
I da! Što ako su spomenuti zakoni samo još jedna od faza dobro smišljenog plana vladajućih– kako što brže i jednostavnije omogućiti daljnju rasprodaju, osiromašenje i devastaciju svega što je u Hrvatskoj još preostalo?

I zato, ako ne namjeravamo više šutjeti i praviti se da nas se to ne tiče, sa svakim se vidom fašizma treba obračunati čvrsto i beskompromisno, ali sa druge strane moramo biti svjesni da se ustašizacija ovih prostora ne događa slučajno, a još manje „spontano“. Ne smijemo se ni na trenutak opustiti i smetnuti sa uma da se kod nas uvijek „nešto iza brda valja“. I, na žalost, uvijek na našu štetu…

DOK SE NAROD ZABAVLJA…

13.02.2018.

Već dugo građani Zagreba trpe teror nedobronamjernih došljaka. Nebrojeno je tu primjera, no najupečatljiviji su svakako rezultati vladavine kralja i dike svih snalažljivaca i dinarskih prilivoda. Bez prevelikog “urbanog rasizma” treba samo pogledati strukturu Zagrebačkog holdinga, pa ćemo vidjeti da tamo rade cijele obitelji, a većina djelatnika ZH su rodom i dolaskom iz istih krajeva Hrvatske i BiH, svi znamo o čemu se radi. Sa sigurnošću se može reći da ti ljudi svojim domaćinima, građanima Zagreba, nisu donijeli doslovno ništa dobroga, a afere s njima posve prirodnim kriminalnim, no nesankcioniranim namještanjem poslova, tzv. pogodovanjem, se jednostavno ne mogu pobrojati. Jer i dobar dio zakonodavaca njima je na usluzi. To je sve javna tajna i naravno da se ta i takva situacija ne odnosi samo na Zagreb, no ja sam Zagrepčan, pa je to u ovom slučaju moj lokalni problem.

Dakako, tu se ne radi samo o rodijačkim namještaljkama, višemilijunskim poslovima sa zahodima, stupićima, fontanama i kućnim brojevima. Iza svega stoje i mutni urbanistički potezi i besramno pogodovanje Crkvi, koja je jednako nezajažljivo gladna, kao i ti i takvi novopečeni stanovnici Zagreba, koji su često i njihovi rođaci, a nevina riječ “rođak” nužno ovih dana poprima značenje psovke. Ono što bezgranično smeta su novinski napisi u kojima se govori kako “Grad Zagreb” radi ovo ili ono. Tko bi bio taj gadni, zlikovački “Grad Zagreb?” Mi, rođeni Zagrepčani kojima ne trebaju ni fontane ni stupići, ali nam treba Jabuka, u kojoj smo odrasli i oblikovali se kao dio hrvatske urbane scene? Ili pak dobri ljudi koji su došli u Zagreb, prigrlili ga punim srcem i postali Zagrepčani, neovisno od kuda su došli u školu, fakultet ili u potrazi za poslom? Ne, taj mutni manipulatorski termin opisuje organizaciju od tisuća i tisuća ljudi koji Zagrebu ne želi dobro, al doselili su se tu s vrlo lošim namjerama, apetitom morskog psa i vrlo dobrim vezama. To su ljudi koji parazitiraju na gradskom proračunu, organiziraju “spontana” ultradesničarska okupljanja u šatorima ili npr. Savici i gore od nekadašnjih Mlečana devastiraju hrvatske šume, pa tako i zagrebačku Medvjednicu, koju samo oni tako zovu, jer mi tu planinu zovemo Sljeme. Ili, božeoslobodi, Sleme. Oni, su, da se poslužimo malo njihovom tehnologijom i terminologijom, mrzitelji svega što je kajkavsko i ekavsko, pa tako ne podnose ni zagrebačku kajkavsku ekavicu.

Kuda je posegnula mračna pandža zagrebačkog Saurona? Ovaj put je to kultni klub Jabuka, kojem je taj tmurni, hladni trinaesti stvarno izašao na trinaesti. Radovi, zapravo rušenje i devastacija rokerskog srca Zagreba obavljaju se na način kako su to radili i njihovi preci, drumski razbojnici: bez najave, iz busije, uz podršku nabildanih plaćenika. Tako da se ne stigne organizirati neki otpor. Pa tako, da ne duljimo dalje s analizama, sve je jasno: Zagrepčani i prijatelji Zagreba, rokeri, intelektualci, pankeri, umjetnici, alternativci ili jednostavno građani Hrvatske: suprostavimo se krkanima svim demokratskim sredstvima otpora, jer ako to ne napravoimo, bit ćemo robovi u vlastitoj zemlji. Želite li biti žrtve i robovi?

06.02.2018.

Vesna Grgić:

Bila sam braniteljica u Domovinskom ratu. Dragovoljka. Veteranka. Punih 1066 dana i noći strave. I ponosim se time.
Nitko na frontu me nikada nije pitao da li dolazim iz ustaške ili partizanske obitelji. Nitko to ´91. nije nikoga pitao. Barem ne oni časni ljudi s kojima sam dijelila rov i kojima je sloboda bila prva i jedina misao, ponos u strahom izranjavanom srcu. Tada to nije bilo važno. Želja za slobodom nas je ujedinila. Znali smo kako čedi reći ne. Znali smo kako zaustaviti krvožedna četnička divljanja, no znamo li danas zaustaviti sve opasnija ustaška divljanja?
Znamo li kako zaustaviti bezumlje koje sve više preplavljuje sve ono za što smo se borili?