U ono „mračno“ doba bivše nam države Spačva je bila svjetski poznata po tvrdom, čvrstom i trajnom drvu hrasta lužnjaka. U ono vrijeme „mraka, terora i jednoumlja“ imali smo širom svijeta poznatu drvnu industriju koja je više od pola stoljeća živjela od spačvanskog hrasta. Spačvanski hrast je doslovno hranio je na tisuće i tisuće obitelji. Iako je vrijeme bilo “teško i opasno”, gle čuda, te su obitelji bile i zaposlene i sretne i site, u svojim domovima, u svojoj domovini.

Danas, u vrijeme domoljubnog, demokratskog bezumlja drvna industrija je samo državna pr fantazmagorija, a u svijetu poznata šuma unakaženi, opljačkan i rasprodani prirodni dragulj. Spačva je nekad bila bogata hrastom, danas je bogata preteškim strojevima pohlepnih, povampirenih sjekača Hrvatskih šuma, po vokaciji državne, pljačkaške tvrtke, koja je u samo nekoliko „poslovno uspješnih“ godina  našu stoljećima čuvanu  baštinu pretvorila u jalovu pustopoljinu. Točno po uzoru na ostatak Opustošene Naše. Ustajalu, beživotnu kaljužu.

Uz svesrdnu pomoć „demokratski izabranih“ nezasitnih velmoža, spačvanska šuma danas hrani samo nekolicinu poslovno „uspješnih“ parazita koji će tronuto, sa rukom na novčaniku  odslušati  NAŠU himnu, a već će sutra sa istim domoljubnim žarom zasuziti na neku od himni rezervnih domovina kojih ne manjka i  po kojima će se razbježati kad isprazne neprocijenjivi bunar iz kojega su godinama domoljubno grabili.

A mi? Mi ćemo, kako to i najbolje znamo, srca ispunjenog sjetom, nasred  domoljubnim pustošenjem nastale pustinje  posjesti djecu  oko pucketale vatrice i bajkama koje obično počinju sa once upon a time baljezgati o pobjedničkoj vojsci, žrtvama rata, napaćenom narodu, četnicima, udbama, komunjarama i o svemu drugom čime treba što prije napuniti dječje glave. O svemu čime možemo makar pokušati pokriti  sramotu osobnog kukavičluka.

O netragom nestaloj  šumi i o svemu što je nekada bilo naše, naravno, nećemo reći ni riječi. Jer, realno, iako smo ponosni sinovi i kćeri pobjedničke vojske opjevane slavom, neustrašivi heroji i vitezovi , ionako nismo mogli učiniti ništa da ih spasimo. Zar ne?

Foto: Zlatko Uzelac-Spačvanska šuma nestaje u magli pohlepe