Plakat ću sutra

14. srpnja 2018.

Vidrin Zeleni odred predstavio se Zagrepčanima pred „ulazom“ na Sljeme, poznatim Tunelom. Mnogi pozvani da nas podrže nisu stigli, mnogi su samo nezainteresirano prolazili sa ruksacima na leđima, a neki su ipak na tren zastali i saslušali našu priču. Zbog ovih potonjih smo i bili tamo.

Dugi smo niz godina svjedoci najvećeg ekocida u Zagrebu na koji su samo rijetki uporno, ali na žalost pojedinačno i sporadično ukazivali na devastaciju sljemenskih šuma, uništavanje i propadanje kultnih planinarskih objekata, nijemi svjedoci majke svih zagrebačkih pljački. Tisuće kubika kvalitetnog drvnog materijala je posječeno i rasprodano, vodotokovi uništeni, zaštićeno endemsko bilje brutalno zgaženo, planinarske staze preorane preteškim strojevima, nekad gusta šuma uništena probijanjem novih puteva. Hektare bujnonog zelenila zamijenili su mjesečevi blatni golosjeci niz koje se nakon svake kiše bujicama sjure ogromne količine vode plaveći podnožje planine, zemljana klizišta postaju opasna po život…

No, što ako sumnjivo stečeni profit od prodaje drva nije jedini razlog takvog nezapamćenog ekocida?

Ako je istina da je, dok mi živimo i umiremo za nogometom, na prekjučerašnjoj sjednici Sabora usvojen Novi Zakon o šumama kojem se kako se na prvu čini bitno olakšava pretvaranje šumskih područja u građevinske zone, cijela priča o propasti Sljemena možda (gle čuda!) dobiva i neki drugi smisao, zar ne? Posljedično i lijevom rukom, kako se to u Zagrebu obično i zbiva, najavljenom promjenom Gradskog urbanističkog plana  granica „zaštićenog“ Parka prirode Medvednica bi se vrlo lako mogla samo još jednom pomaknuti prema vrhu i cijeli bi ogoljeni dio postao ogromno gradilište privatnih vila u ograđenim šumarcima, sa neprocjenjivim pogledom na grad od kojeg zastaje dah. Najljepši dijelovi Sljemena vrlo lako bi mogli postati dobro čuvane, ograđene, elitne i građanima zabranjene zone!

O svemu smo tome pričali sa slučajnim prolaznicima pred Tunelom. Savršeno nam je jasno da cijela nacija ne diše, ne vidi i ne čuje baš ništa u očekivanju najvećeg od najvećih (epohalnih, historiskih) dostignuća u hrvatskom sportu i upravo zbog toga smo izabrali baš takav „nesretan“ dan pred finalnom utakmicom da se obratimo javnosti i pokušamo objasniti što osvajanjem jednog zlatnog sportskog trofeja Hrvatska  u konačnici zapravo nepovratno gubi! Jer, dok mi gubimo razum od euforičnog vrištanja brojeći svaki postignuti zgoditak, Hrvatska za koju smo se krvavo borili u nepovrat nestaje!

Borili smo se za Hrvatsku, borimo se i za Sljeme! Kraj priče.

I, ne! Nismo bili u „kockicama“.

Podijelite:
0 replies

Leave a Reply

Want to join the discussion?
Feel free to contribute!

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *