‘A moja plaća, a moja plaća?’

MARKO TORJANAC:

Šutnjom Uljanik pade

Kao što sam se za vrijeme samog trajanja nogometnog prvenstva zbog poštovanja prema ljubiteljima igre suzdržavao pisanja o nogometu i zabrinjavajućem imperativu krivo poimanog zajedništva (sto se pokazalo točnim već na samom dočeku nogometaša), tako sam iz načelne podrške prosvjedu radnika Uljanika odlučio ne pisati o tome prekjučer dok su strasti bile visoko zapaljive već sam odlučio pričekati da se bar malo smire.

Puno je krivaca locirano i izrečeno puno optužbi, kao i emotivno obojenih obrana, a posebno se burna rasprava podigla oko krivnje ili točnije – odgovornosti samih radnika koji su pokrenuli protest zbog neisplate plaća te su svoja primanja odlučili tražiti od Vlade.

Bez ikakve demagogije, osobno smatram da su u cijeloj ovoj, kao i mnogim sličnim pričama, svi krivi. Naravno, ne svi krivično i/ili prekršajno. Ali moralno, da. Jer su šutjeli.

Pretpostavljam da nije potrebno posebno objašnjavati zašto su šutjele tj. šute razne uprave i država. Država tj. političari i vladajuća birokracija su generator i zaštitnik ovakve mafijaške prakse, a uprave i razni odbori su korisnici.
Da postoji pravna država, za koju se također tek treba izboriti, svi oni krivično ili prekršajno odgovorni u ovom slučaju, od Uprave preko raznih odbora do sindikata, bili bi sankcionirani teškim kaznama, ako ni zbog čega drugoga, onda zbog nebrige.

O njima neću ovdje govoriti, jer je njihova odgovornost bjelodana.

Preskočit ću i pitanja o neodrživosti brodogradnje koju, bar u ovakvom obliku, više nemaju ni Njemačka ni Poljska, jer se vremena, a s njima nužno i privreda, mijenjaju.

U ovom ću se postu zadržati na paradigmatskoj ne/odgovornosti svih. Na moralnoj krivnji. Na tzv. grijehu propustom, koji je u Hrvatskoj najveći problem i savršeno ocrtava tužan mentalitet i besperspektivnost našeg društva.

Naime, ako znamo da svi smješteni po raznim upravama, odborima i drugim tijelima trajno šute o problemima zbog vlastite koristi, nameće se pitanje zašto su godinama šutjeli sindikati i sami radnici od kojih su barem neki vlasnici 47% dionica, a pogotovo: zašto su šutjeli i nakon sto su vidjeli da ispred njih ne progovaraju sindikati, a da tvrtka godinama srlja u propast?

Razlog ove sveprisutne hrvatske šutnje leži u tome što cijela Hrvatska još od rata funkcionira po mafijaškom principu, a gdje god je mafija, tamo vlada – zakon šutnje.

Klijentelisticke grupe pod pokroviteljstvom nacionalne i lokalne politike vladaju svim područjima, prema vlastitim interesima i bez skrupula, a većina građana okreće pogled jer su sankcije za ukazivanje na kriminal i klijentelizam teške i razne: od otkaza preko gubitka pozicije u zajednici sve do perfidnih oblika kriminalizacije onih koji prigovore i progovore.
Da ne govorimo o tome da se svakoga tko bilo što u Hrvatskoj kritizira odmah proglašava naconalnim neprijateljem što je u izokrenutom sustavu vrijednosti koji vlada ovojm zemljom najteža optužba, gora od ubojstva, silovanja i krađe.

Šutnjom zato svatko brani svoje interese, čuva svoje privilegije, radno mjesto i karijere, nada se da će loša sudbina njega nekako već zaobići, a kad se i pojavi netko tko želi stvari postaviti na prave noge, u pravilu mu/joj se, iz straha od moćnika kojima se taj/ta suprotstavio, okreću leđa i nalaze razlozi zbog kojih ga/ju treba diskreditirati.

I tako sve dok voda ne dođe grla tj. dok se kasa ne isprazni i ne dođe u pitanje gola egzistencija. Dok naplata za svu tu šutnju ne dođe pred naša vrata. Tek tad se reagira. Kad stvari dođu do potpunog sloma. Kao u ovom slučaju. Što čeka i cijelu državu.

I tako, osim rijetkih pojedinaca koji ukazivanje na probleme plaćaju svojom omraženošću, ignoriranjem i kažnjavanjem, u tom općem zavjetu šutnje sudjeluju SVI, a Hrvatska u toj tišini propada.

Tako su šutjeli i radnici Uljanika kao što šute i svi ostali radnici, djelatnici, svi koji rade u državnim ili lokalnim institucijama i firmama povezanima s državom i uopće svugdje gdje je ova sramotna hrvatska mafijaška politika uplela svoje prste, sve do medija.

I zato sam uvjeren da su svi, pa i radnici, znali za višegodišnje propadanje Uljanika kao i to da su znali da se loše poslovanje godinama krpalo novcima iz državnog budžeta tj. novcima svih građana.

Kao razlog da radnici nisu odgovorni za stanje u Uljaniku često se navodi argument da upravljanje tvrtkom nije njihov posao. Što je točno. I nije. Pa za to ne mogu i ne trebaju biti krivično niti prekršajno odgovorni.

No, upravo činjenica da traže pokrivanje neisplaćenih plaća novcem iz budžeta svih građana postavlja pitanje treba li onda svatko od nas svjesno pustiti da kola, zajedno sa nama u njima, idu nizbrdo samo zato jer ‘to nije naš posao’, a naše će probleme riješiti netko drugi?

Trebamo li se kao građani praviti da ne vidimo ono što se događa u našoj firmi, našoj zajednici, cijeloj zemlji i jednostavno pustiti kriminaliziranim političarima i elitama da nas kradu i vode u propast zato jer vođenje zemlje ‘nije naš već njihov posao’?

Tako moderno društvo, naime, ne funkcionira. I baš zato, jer u Hrvatskoj puštamo da tako funkcionira, sve ide nizbrdo.

Moderno društvo temelji se upravo na odgovornosti, svijesti, upućenosti, aktivnom sudjelovanju i inicijativi svakog građanina za što je suvremeno zapadno društvo predvidjelo mnoge mehanizme sudjelovanja i kontrole koje mi u Hrvatskoj uporno nastojimo zaobići i ukinuti dok se građanska svijest kod nas identificira kao luzerstvo.
(Otud kod nas i stalno prisutna povika na udruge civilnog društva. Ovdje se zahtijeva čak i njihovo ukidanje, a one su nužne upravo zbog kontrole i sprečavanja da se politika ne pretvori u kriminal.)

Čini mi se također da je kod nas prisutna potpuno promašena slika radnika prema narativu 19. stoljeća u kojem ga se prikazuje kao jadnu, bespomoćnu, obespravljenu osobu koju drugi iskorištavaju, a on pri tome ništa ne može učniti. Danas može! I mogao bi još i više. Pitanje je samo želi li i ima li hrabrosti.
Radnički pokret je, upravo zahvaljujući društveno odgovornim, svjesnim i aktivnim radnicima-aktivistima kroz dva stoljeća osigurao radnicima mnoga prava, među ostalima mogućnost samoorganiziranja, uvida u poslovanje tvrtki za koje rade i time kontrolu nad vlastitim životima, ali je problem što u Hrvatskoj te mogućnosti iz straha, oportunizma i konformizma nitko ne koristi.

Na žalost ili na sreću svih nas, u današnjem svijetu u kojemu postoje mehanizmi zaštite radničkih i građanskih prava i u kojemu su informacije lako dostupne ne možeš više biti ‘samo radnik’ kao sto ne možeš biti niti ‘samo umjetnik’, ‘samo liječnik’, ‘samo profesor’, ‘samo znanstvenik’, itd. i žaliti se na ono što ti se događa iz udobnosti vlastite bespomoćnosti koja te lišava odgovornosti. U današnjem svijetu kao odgovoran građanin moraš preuzeti odgovornost. Za to su se generacije humanista, na koncu, i borile.

U suprotnom, nepoznavanje pravila igre u kojoj sam sudjeluješ, dovedu do toga da, na koncu, drugi moraju rješavati probleme za i umjesto tebe kao u ovom slučaju s Uljanikom gdje se novcem svih građana po tko zna koji put spašava nefunkcionlana tvrtka, mogući kriminal uprave i indolencija svih uključenih.

U simboličkom smislu je zato prosvjed kojim su radnici Uljanika išli pred Vladu točan ako su htjeli ukazati na nefunkcionalnost cijelog sustava. No realno su od Vlade, koja je kao i dio radnika jedan od dioničara koji nije pokazao brigu za propadanje, išli tražiti tek svoje plaće, iako vjerujem da vrlo dobro znaju da su za spašavanje Uljanika u posljednjih 4-5 godina utrošena ogromna sredstva, u visini čak 4 godišnja proračuna za kulturu.

Taj sganarelovski princip ‘A moja plaća, a moja plaća?’ lišen potrebe za uvidom u širu problematiku koja nas se k tome egzistencijalno tiče (!), je neodrživ i vodi u propast. I na koncu, neodgovoran je i prema sebi i drugima.

Naravno da radnici trebaju dobiti svoje place, ali snose i dio odgovornosti. Jer su šutjeli. Iz straha. Komocije. Oportunizma. Pravdajući se da to nije njihov posao i žmireći na kriminal i propadanje. Kao svi u Hrvatskoj.

I dok oni koji upravljaju zaslužuju kazneni progon i zatvor, radnici kao i svaka šutljiva, konformistička i oportunistička većina koja se ‘ne miješa’ dok ne dođe u pitanje njihova plaća, zaslužuju moralnu osudu.
I to se odnosi na sve. Radnike. Djelatnike. Svugdje. U brodogradilištu, u bilo kojoj tvornici, u kazalištu, u bolnici, u školi, u bilo kojoj instituciji, u cijeloj ovoj iskvarenoj i nesposobnoj državi, cijelom ovom neodgovornom, ustrašenom i sebičnom društvu.

 

Foto Torpedo media

Podijelite:
0 replies

Leave a Reply

Want to join the discussion?
Feel free to contribute!

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *