‘A moja plaća, a moja plaća?’

MARKO TORJANAC:

Šutnjom Uljanik pade

Kao što sam se za vrijeme samog trajanja nogometnog prvenstva zbog poštovanja prema ljubiteljima igre suzdržavao pisanja o nogometu i zabrinjavajućem imperativu krivo poimanog zajedništva (sto se pokazalo točnim već na samom dočeku nogometaša), tako sam iz načelne podrške prosvjedu radnika Uljanika odlučio ne pisati o tome prekjučer dok su strasti bile visoko zapaljive već sam odlučio pričekati da se bar malo smire.

Puno je krivaca locirano i izrečeno puno optužbi, kao i emotivno obojenih obrana, a posebno se burna rasprava podigla oko krivnje ili točnije – odgovornosti samih radnika koji su pokrenuli protest zbog neisplate plaća te su svoja primanja odlučili tražiti od Vlade.

Bez ikakve demagogije, osobno smatram da su u cijeloj ovoj, kao i mnogim sličnim pričama, svi krivi. Naravno, ne svi krivično i/ili prekršajno. Ali moralno, da. Jer su šutjeli.

Pretpostavljam da nije potrebno posebno objašnjavati zašto su šutjele tj. šute razne uprave i država. Država tj. političari i vladajuća birokracija su generator i zaštitnik ovakve mafijaške prakse, a uprave i razni odbori su korisnici.
Da postoji pravna država, za koju se također tek treba izboriti, svi oni krivično ili prekršajno odgovorni u ovom slučaju, od Uprave preko raznih odbora do sindikata, bili bi sankcionirani teškim kaznama, ako ni zbog čega drugoga, onda zbog nebrige.

O njima neću ovdje govoriti, jer je njihova odgovornost bjelodana.

Preskočit ću i pitanja o neodrživosti brodogradnje koju, bar u ovakvom obliku, više nemaju ni Njemačka ni Poljska, jer se vremena, a s njima nužno i privreda, mijenjaju.

U ovom ću se postu zadržati na paradigmatskoj ne/odgovornosti svih. Na moralnoj krivnji. Na tzv. grijehu propustom, koji je u Hrvatskoj najveći problem i savršeno ocrtava tužan mentalitet i besperspektivnost našeg društva.

Naime, ako znamo da svi smješteni po raznim upravama, odborima i drugim tijelima trajno šute o problemima zbog vlastite koristi, nameće se pitanje zašto su godinama šutjeli sindikati i sami radnici od kojih su barem neki vlasnici 47% dionica, a pogotovo: zašto su šutjeli i nakon sto su vidjeli da ispred njih ne progovaraju sindikati, a da tvrtka godinama srlja u propast?

Razlog ove sveprisutne hrvatske šutnje leži u tome što cijela Hrvatska još od rata funkcionira po mafijaškom principu, a gdje god je mafija, tamo vlada – zakon šutnje.

Klijentelisticke grupe pod pokroviteljstvom nacionalne i lokalne politike vladaju svim područjima, prema vlastitim interesima i bez skrupula, a većina građana okreće pogled jer su sankcije za ukazivanje na kriminal i klijentelizam teške i razne: od otkaza preko gubitka pozicije u zajednici sve do perfidnih oblika kriminalizacije onih koji prigovore i progovore.
Da ne govorimo o tome da se svakoga tko bilo što u Hrvatskoj kritizira odmah proglašava naconalnim neprijateljem što je u izokrenutom sustavu vrijednosti koji vlada ovojm zemljom najteža optužba, gora od ubojstva, silovanja i krađe.

Šutnjom zato svatko brani svoje interese, čuva svoje privilegije, radno mjesto i karijere, nada se da će loša sudbina njega nekako već zaobići, a kad se i pojavi netko tko želi stvari postaviti na prave noge, u pravilu mu/joj se, iz straha od moćnika kojima se taj/ta suprotstavio, okreću leđa i nalaze razlozi zbog kojih ga/ju treba diskreditirati.

I tako sve dok voda ne dođe grla tj. dok se kasa ne isprazni i ne dođe u pitanje gola egzistencija. Dok naplata za svu tu šutnju ne dođe pred naša vrata. Tek tad se reagira. Kad stvari dođu do potpunog sloma. Kao u ovom slučaju. Što čeka i cijelu državu.

I tako, osim rijetkih pojedinaca koji ukazivanje na probleme plaćaju svojom omraženošću, ignoriranjem i kažnjavanjem, u tom općem zavjetu šutnje sudjeluju SVI, a Hrvatska u toj tišini propada.

Tako su šutjeli i radnici Uljanika kao što šute i svi ostali radnici, djelatnici, svi koji rade u državnim ili lokalnim institucijama i firmama povezanima s državom i uopće svugdje gdje je ova sramotna hrvatska mafijaška politika uplela svoje prste, sve do medija.

I zato sam uvjeren da su svi, pa i radnici, znali za višegodišnje propadanje Uljanika kao i to da su znali da se loše poslovanje godinama krpalo novcima iz državnog budžeta tj. novcima svih građana.

Kao razlog da radnici nisu odgovorni za stanje u Uljaniku često se navodi argument da upravljanje tvrtkom nije njihov posao. Što je točno. I nije. Pa za to ne mogu i ne trebaju biti krivično niti prekršajno odgovorni.

No, upravo činjenica da traže pokrivanje neisplaćenih plaća novcem iz budžeta svih građana postavlja pitanje treba li onda svatko od nas svjesno pustiti da kola, zajedno sa nama u njima, idu nizbrdo samo zato jer ‘to nije naš posao’, a naše će probleme riješiti netko drugi?

Trebamo li se kao građani praviti da ne vidimo ono što se događa u našoj firmi, našoj zajednici, cijeloj zemlji i jednostavno pustiti kriminaliziranim političarima i elitama da nas kradu i vode u propast zato jer vođenje zemlje ‘nije naš već njihov posao’?

Tako moderno društvo, naime, ne funkcionira. I baš zato, jer u Hrvatskoj puštamo da tako funkcionira, sve ide nizbrdo.

Moderno društvo temelji se upravo na odgovornosti, svijesti, upućenosti, aktivnom sudjelovanju i inicijativi svakog građanina za što je suvremeno zapadno društvo predvidjelo mnoge mehanizme sudjelovanja i kontrole koje mi u Hrvatskoj uporno nastojimo zaobići i ukinuti dok se građanska svijest kod nas identificira kao luzerstvo.
(Otud kod nas i stalno prisutna povika na udruge civilnog društva. Ovdje se zahtijeva čak i njihovo ukidanje, a one su nužne upravo zbog kontrole i sprečavanja da se politika ne pretvori u kriminal.)

Čini mi se također da je kod nas prisutna potpuno promašena slika radnika prema narativu 19. stoljeća u kojem ga se prikazuje kao jadnu, bespomoćnu, obespravljenu osobu koju drugi iskorištavaju, a on pri tome ništa ne može učniti. Danas može! I mogao bi još i više. Pitanje je samo želi li i ima li hrabrosti.
Radnički pokret je, upravo zahvaljujući društveno odgovornim, svjesnim i aktivnim radnicima-aktivistima kroz dva stoljeća osigurao radnicima mnoga prava, među ostalima mogućnost samoorganiziranja, uvida u poslovanje tvrtki za koje rade i time kontrolu nad vlastitim životima, ali je problem što u Hrvatskoj te mogućnosti iz straha, oportunizma i konformizma nitko ne koristi.

Na žalost ili na sreću svih nas, u današnjem svijetu u kojemu postoje mehanizmi zaštite radničkih i građanskih prava i u kojemu su informacije lako dostupne ne možeš više biti ‘samo radnik’ kao sto ne možeš biti niti ‘samo umjetnik’, ‘samo liječnik’, ‘samo profesor’, ‘samo znanstvenik’, itd. i žaliti se na ono što ti se događa iz udobnosti vlastite bespomoćnosti koja te lišava odgovornosti. U današnjem svijetu kao odgovoran građanin moraš preuzeti odgovornost. Za to su se generacije humanista, na koncu, i borile.

U suprotnom, nepoznavanje pravila igre u kojoj sam sudjeluješ, dovedu do toga da, na koncu, drugi moraju rješavati probleme za i umjesto tebe kao u ovom slučaju s Uljanikom gdje se novcem svih građana po tko zna koji put spašava nefunkcionlana tvrtka, mogući kriminal uprave i indolencija svih uključenih.

U simboličkom smislu je zato prosvjed kojim su radnici Uljanika išli pred Vladu točan ako su htjeli ukazati na nefunkcionalnost cijelog sustava. No realno su od Vlade, koja je kao i dio radnika jedan od dioničara koji nije pokazao brigu za propadanje, išli tražiti tek svoje plaće, iako vjerujem da vrlo dobro znaju da su za spašavanje Uljanika u posljednjih 4-5 godina utrošena ogromna sredstva, u visini čak 4 godišnja proračuna za kulturu.

Taj sganarelovski princip ‘A moja plaća, a moja plaća?’ lišen potrebe za uvidom u širu problematiku koja nas se k tome egzistencijalno tiče (!), je neodrživ i vodi u propast. I na koncu, neodgovoran je i prema sebi i drugima.

Naravno da radnici trebaju dobiti svoje place, ali snose i dio odgovornosti. Jer su šutjeli. Iz straha. Komocije. Oportunizma. Pravdajući se da to nije njihov posao i žmireći na kriminal i propadanje. Kao svi u Hrvatskoj.

I dok oni koji upravljaju zaslužuju kazneni progon i zatvor, radnici kao i svaka šutljiva, konformistička i oportunistička većina koja se ‘ne miješa’ dok ne dođe u pitanje njihova plaća, zaslužuju moralnu osudu.
I to se odnosi na sve. Radnike. Djelatnike. Svugdje. U brodogradilištu, u bilo kojoj tvornici, u kazalištu, u bolnici, u školi, u bilo kojoj instituciji, u cijeloj ovoj iskvarenoj i nesposobnoj državi, cijelom ovom neodgovornom, ustrašenom i sebičnom društvu.

 

Foto Torpedo media

Podijelite:

Zaprešić boy(s)

13.8.2018.

Igor Premužić

Dečko je umro u Zaprešiću, malom satelitskom mjestu pored Zagreba. Pozlilo mu je, hitnoj je trebala cijela vječnost da stigne, a kad je stigla u vozilu nije bilo liječnika. Da tragedija bude veća, u vozilu nije bilo niti defibrilatora. Hitnoj bi tamo trebalo 3 minute do bilo kojeg dijela mjesta jer je Zaprešić veličine mog Mjesnog odbora.

Evo i sad režimski mediji, vrlo mudro i intelektualno, raspravljaju što je dovelo do takve situacije. Ova ili ona reforma? Ovakav ili onakav proračun. Vidjet ćete, danima će isprazno razvlačiti temu samo da ne kažu bitak, samo da ne kažu o čemu se radi, samo da ne kažu istinu.

Hrvatska je ubila tog dečka. Ovakva država kakva je danas. Mi svi smo ubili tog dečka i tko zna koliko ćemo ih tek ubiti. Mi smo, kao društvo, kao zajednica krivi za tu smrt, za izgubljen život koji nije trebao biti izgubljen. Mi, dehumanizirano, autistično društvo koje skupno nazivaju “Hrvati”. Svaki onaj čovjek u ovoj zemlji koji je ikada glasao za HDZSDPHSLSMOST i slične, a nije tražio od njih da ispune predizborna obećanja. Svaki od nas koji je okretao glavu i spuštao ramena kada je vidio kako nam zdravstvo funkcionira. Krvi tog dečka na rukama ima cijela zajednica koja je dozvolila da se Hrvatska pretvori u ovo što je ona danas. Nitko nije amnestiran od krivnje što mi danas živimo u društvu koje je potpuno disfunkcionalno. Disfunkcionalno do te mjere da nam djeca umiru na cesti zbog uništenog zdravstva.

Možete vi sada, onom bezdušniku koji glumi ministra zdravstva, prigovarati do imendana. Možete ga podsjećati na to kako je izjavio da jedan svećenik vrijedi kao 20 liječnika. I slobodno ga podsjetite. Danas, nakon 28 godina takvih bezdušnika, primitivaca i lopova koji su obavljali tu funkciju, zdravstvo je uništeno. Danas niti ne znamo kakvo je stanje u zdravstvu jer svaki ministar prikriva onog prije njega, pa nas ponovno zadužuje kod svjetskih kamatara da plati ono što je njegov prethodnik potrpao u džepove svojih jataka. Zdravstveni sustav uništavaju sve Vlade od 1990. samo s jednim ciljem: žele se bogatiti na bolesti i nesreći ljudi. Žele naplatiti iglu koja košta kunu stotinu kuna, jer onda oni spremaju po igli – a upotrijebi ih se na desetke tisuća dnevno – devedesetdevet kuna. I tako 28 godina.

U cijelom svijetu je tako, govore. Lažu. Na kraju krajeva, i da jest tako, zašto bi to kod nas trebalo biti tako? Zašto taj ogroman novac koji izdvajamo za zdravstvo završava u privatnim džepovima, u “javno-privatnim” partnerstvima, koja služe da se javnim novcem privatnim liječnicima kupi oprema, pa ju onda ovi naplaćuju sirotinji na pregledima? Pregledima koji se, poput CT-a i sličnih danas čekaju 3 ili 4 godine. To je legalno? Legalni su vam liječnici koji imaju “prigovor savjesti” pa u bolnicama ne provode prijevremeni prekid trudnoće, ali ih taj prigovor napušta kada ga izvode u privatnim klinikama i skupo naplaćuju? To je taj njihov “sustav”?

Mi to sve gledamo, mi to svi znamo. Nema niti jedne osobe u ovoj zemlji koja nije, na ovaj ili onaj način, došla do liječnika mitom, poznanstvom, vraćanjem usluga ili slično. Bolnice nam izgledaju kao ubožnice, osoblje tih ustanova pada s nogu jer nema dovoljno liječnika, niti medicinskog osoblja, nema niti tehničara i sestara. Zdravstvo je uništeno, a ovaj primjer društvenog ubojstva nam je samo jedno slovo apela od stotinu stranica da to mijenjamo.

Ne, neće to napraviti nova Vlada. Oni će nastaviti utabanim stazama lopovluka, krađe, dizanja kredita da se plate odavno potrošeni lijekovi. Samo promjena sustava, samo eutanazija ovog zločinačkog sistema i režima će nam donijeti pristojno zdravstvo. Jedino će radikalna promjena iznjedriti bolje – zdravstvo, školstvo, sudstvo i sve ostalo u ovoj zemlji. Sve ostalo bit će nastavak agonije, iseljavanja, siromaštva, kopanja po smeću u potrazi za korom kruha. Kada to čujete – kad čujete da se samo promjenom ovog sistema može nešto promijeniti – govore vam istinu. Sve je ostalo režimska propaganda. Poliranje vaših misli da i dalje poslušno služite bandi koja vam se smije, ubija našu djecu i pljačka naš novac kojeg trpa u svoje džepove.

Podijelite:

HRVACKO SRBSKA LJUBAV – USUDI SE PROČITATI

Marin Bukvic:

Gotovo je. Umoran sam. Tužan. Od gluposti i mržnje. Od silovanja prošlosti i potrošenih tema. Nevinih umova. Usudi se…

Hodao sam prije neki dan Hollywoodom, vrtio Facebook i bio tužan jer nisam doma da podijelim zajedništvo i ponos. Poželio sam zamijeniti obećani kontinent domom. Oko mene su ljudi iz cijelog svijeta zadivljeno izgovarali ime malene zemlje koja je postala velika. UJEDINILA se. Hrvatska se ujedinila. Prividno je postalo nevažno tko ima pimpača, mačkicu, tko je strejt ili gay, Srbin ili Židov. Bio sam siguran da ćemo ovo veliko vatreno srebro ostaviti neuprljanim. Barem nakratko smo se voljeti. Prekratko. Do trenutka kada od povijesnog uspjeha nisu postali važniji političari, tuđi glazbeni ukus i vjera. Zmije su počele siktati. Bio je to početak kraja. Prošli su dani ponosa, a došli dana trovanja. • Usudi se ostati dostojanstven! •

Dosta je. Razbolio sam se. Od svakojakih osuda, ismijavanja drugačijih, nacionalizma, velikih Hrvata, Srba, četnika, partizana, ustaša, lijevih i desnih. Razbolio sam se od slavljenja ideologija koje više ne postoje. Od ljudi i njihovih nevinih umova. Ipak smo izgubili bitku. Onu moralnu. Ljudsku. Čitam nepismene komentare i grozim se. Oni koji se ne slažu s nama, oni su izdajnici, četničke kurve, mrzitelji svega hrvatskog. Nemate obraza, pojedinci. Manji je od lopte koja nas je proslavila u svijetu. Fokus je trebao ostati na činjenici da smo od 207 reprezentacija svijeta, druga. DRUGA. D-R-U-G-A. • Usudi se biti ponosan! •

Na Facebook kvadratiće ponosa odjednom su pale sjene izlizanih tema. Nikada nećemo shvatiti. U Hrvatskoj su najmanji problem Srbi, četnici, partizani, pederi i izbjeglice. Problem su oni koji nas kradu dok se mi nadjebavamo glupim temama koje njih zabavljaju. Na što bi nam zemlja ličila da energiju koju koristimo za verbalne proljeve usmjerimo na zdravorazumske teme koje će nam donijeti bolje sutra? Sami sebi smo najveći neprijatelji. Jed(b)emo sami sebe. Zar je stvarno postalo društveno prihvatljivo prokleti nekome mamu jer (ne)sluša Thompsona ili (ne)podržava zagrljaje i suze predsjednice? • Usudi se oduprijeti! •

Dok sjedim i ovo pišem, vlog o putovanju u Srbiju na mom YouTube kanalu koji sam snimao prelazi 115 000 pregleda. Video o vjenčanju Hrvata i Srpkinje postao je ratna fronta za klanje. I dok sam ja govorio o ljubavi, drugi su mi u komentarima brojali krvna zrnca i usudili se ući u vaginu žene koja me rodila. Oprosti im mama, oni nikada neće shvatiti što je to ljubav. • Usudi se razumijeti! •

I u trenucima dok se u zemlji i dalje raspravlja tko je gdje bio ‘91, a Vatreni padaju u zaborav, u svijet je puštena svjetska premijera filma Mamma Mia koji je sniman na našim otocima. Gledao sam ga sinoć, divio se ljepotama malog raja i razmišljao kako će biti najbolje mjesto na svijetu kada se ljudi reprogramiraju na program Budućnost. No zašto govoriti o tome da su svjetska kina puna kadrova Hrvatske kada još nije iscrpljena tema NDH? • Usudi se krenuti dalje! •

Sjedim sada na plaži nadomak Los Angelesa i opet sam tužan. Dok nam se svijet divi, mi si seremo u usta. Žao mi je, stvarno mi je žao što u zemlji nema Zdravka Mamića da sve hejtere nabije na ku**c. Dva puta. Nemojte jesti govna kada je burek devet kuna. I neka se nitko ne usudi reći da ne poštujem nevine žrtve rata. Ja ih samo puštam da spavaju na miru u vječnosti kada su već nepravedno preseljeni tamo. I neću! Neću vam dopustiti da mi ukradete budućnost. Ne želim i neću mrziti. Neću osuditi drugačije od sebe i neću ismijati različite. • Usudi se i ti! •

Želim zemlju ljubavi, ponosa, zajedništva i sreće. Želim Hrvatsku kakva je bila onih nekoliko sati dočeka. Želim da mi srce zastane svaki put kada mi netko spomene najljepšu malu, a sada tako veliku zemlju. Želim doći u zemlju iz koje neću poželjeti otići svakih nekoliko mjeseci. • Usudi se okrenuti budućnosti! •

Zemlja manja od jednog Europskog grada sjaji u svijetu. Srce mi je zastalo u finalu na 86. minuti kada je američki komentator na FOX-u izgovorio “Hrvatski dečki su se sve utakmice do zadnjeg trenutka borili i živjeli za svoju zemlju i dres. Zaslužili su da se pamte.” Ne samo Vatreni, nego i svi oni koji su posljednje vrijeme podignuli hrvatsku zastavu na nekom tronu. Bez da im uprljamo uspjeh. I zato stani, ne osuđuj, prestani oživljavati prošlost u svakoj mogućoj temi i živi za sadašnjost. Jebote Cece, Mace, Thompsoni i slični. • Usudi se oduprijeti! •

Ti koja/koji ovo čitaš, oprosti mi na britkom jeziku. On je odraz moje tuge. • Usudi se shvatiti! •

Gotovo je. Umoran sam. Od gluposti, mržnje i prošlosti. Ne razumijem. Ne znam. Ne mogu.

Daj, usudi se, usudi se biti neki novi klinac budućnosti, usudi se ovo podijeliti i USUDI se…VOLJETI! Stop.

Volite i dopustite drugima da vas vole!
Marin The Unknown

Podijelite:

Plakat ću sutra

14. srpnja 2018.

Vidrin Zeleni odred predstavio se Zagrepčanima pred „ulazom“ na Sljeme, poznatim Tunelom. Mnogi pozvani da nas podrže nisu stigli, mnogi su samo nezainteresirano prolazili sa ruksacima na leđima, a neki su ipak na tren zastali i saslušali našu priču. Zbog ovih potonjih smo i bili tamo.

Dugi smo niz godina svjedoci najvećeg ekocida u Zagrebu na koji su samo rijetki uporno, ali na žalost pojedinačno i sporadično ukazivali na devastaciju sljemenskih šuma, uništavanje i propadanje kultnih planinarskih objekata, nijemi svjedoci majke svih zagrebačkih pljački. Tisuće kubika kvalitetnog drvnog materijala je posječeno i rasprodano, vodotokovi uništeni, zaštićeno endemsko bilje brutalno zgaženo, planinarske staze preorane preteškim strojevima, nekad gusta šuma uništena probijanjem novih puteva. Hektare bujnonog zelenila zamijenili su mjesečevi blatni golosjeci niz koje se nakon svake kiše bujicama sjure ogromne količine vode plaveći podnožje planine, zemljana klizišta postaju opasna po život…

No, što ako sumnjivo stečeni profit od prodaje drva nije jedini razlog takvog nezapamćenog ekocida?

Ako je istina da je, dok mi živimo i umiremo za nogometom, na prekjučerašnjoj sjednici Sabora usvojen Novi Zakon o šumama kojem se kako se na prvu čini bitno olakšava pretvaranje šumskih područja u građevinske zone, cijela priča o propasti Sljemena možda (gle čuda!) dobiva i neki drugi smisao, zar ne? Posljedično i lijevom rukom, kako se to u Zagrebu obično i zbiva, najavljenom promjenom Gradskog urbanističkog plana  granica „zaštićenog“ Parka prirode Medvednica bi se vrlo lako mogla samo još jednom pomaknuti prema vrhu i cijeli bi ogoljeni dio postao ogromno gradilište privatnih vila u ograđenim šumarcima, sa neprocjenjivim pogledom na grad od kojeg zastaje dah. Najljepši dijelovi Sljemena vrlo lako bi mogli postati dobro čuvane, ograđene, elitne i građanima zabranjene zone!

O svemu smo tome pričali sa slučajnim prolaznicima pred Tunelom. Savršeno nam je jasno da cijela nacija ne diše, ne vidi i ne čuje baš ništa u očekivanju najvećeg od najvećih (epohalnih, historiskih) dostignuća u hrvatskom sportu i upravo zbog toga smo izabrali baš takav „nesretan“ dan pred finalnom utakmicom da se obratimo javnosti i pokušamo objasniti što osvajanjem jednog zlatnog sportskog trofeja Hrvatska  u konačnici zapravo nepovratno gubi! Jer, dok mi gubimo razum od euforičnog vrištanja brojeći svaki postignuti zgoditak, Hrvatska za koju smo se krvavo borili u nepovrat nestaje!

Borili smo se za Hrvatsku, borimo se i za Sljeme! Kraj priče.

I, ne! Nismo bili u „kockicama“.

Podijelite:

Priznanje

#TomislavDomović:

Priznanje

Dolazi dan konačnog obračuna,
nikakvo prerušavanje neće me spasiti
Ni oblik, ni lik, ni bijeg
Budem li ptica,
okružit će nebo rešetkom
Budem li vuk samotnjak,
pustit će izgladnjele tornjake
Budem li mala plava riba,
doći će veliki bijeli po me
Budem li šuma, zapalit će me
Budem li čovjek, nenaoružan, krhak, slab,
Onakav, kakvog sam i njegovao
Budem li u srcu uzgojio slamke i vjetar
Tek tada će lov biti lak
Al prkosit ću ja, jednom da i ja osjetim inat u stošcu
Prkosit ću, kao vuk u poskokovu zubu
Viknuti iz ošita i hrabrošću podimljenog mesa:
Nebo je moja domovina, tamo osjećam se lakonog
Evo vam grunt, katastar, krš i šuma, škrapa krvava,
livada bez kosca i zemlja bez prohodna puteljka za prosuta djetinjstva
Evo vam patetika desna, sintetika lijeva,
smjerovi za ponor onima kojih nema i onih kojih neće biti
I prije nego me dokrajče kao pašče,
prije nego li hrvatsku ljubav pretvorim u svjetsku ljubav
pitat će me:
Pričešćuješ li se redovito?
pitat će me nepričešćena srca ustima pričešćenima
O da
Prićešćujem se redovito u svakom čovjeku
i u Bogu kojega ponekad srećem u ponekom čovjeku
Moram se pričestiti jer ja samo sam:
Drvodjeljin iver, krhkost iz majčina skuta,
I bistri odraz u vodi u kojoj prali su se braća i sestre

Dugi otok, 17. 7. 2017.

Podijelite:

Zov divljine

 

18.04.2018.

Tuđmanovih „kostura iz ormara“ ne manjka . U sveopćoj poplavi novokomponiranih ustašoljubaca naročito među bivšim braniteljima Domovinskog rata možda se osim iskompleksirane žudnje za moći krije i onaj najbanalniji ljudski motiv –profit,  te nameće i pitanje– da li bi danas ustaška mirovina nekim braniteljima iz Domovinskog rata bila povoljnija od one koju su ostvarili borbom i žrtvom u Domovinskom ratu? Ne bi li to možda i nekim od pripadnika HOSa bolje „leglo“?

Svim normalnim ljudima koji još nisu podlegli eroziji sivih stanica, još do nedavno ovakvo bi pitanje izazvalo gnjev, bijes, ogorčenje.. Tisuće branitelja u Domovinskom ratu bilo je spremno dati život u ime slobode, humanosti, jednakosti, protiv svih oblika nametanja bilo koga i bilo čega, u borbi protiv svih oblika fašizma, bez obzira na ideološki predznak. Otkud onda bogohulno dovođenje u vezu branitelja iz Domovinskog rata i ustaša iz NDH koji su po opredjeljenju bili baš sve suprotno: izdajnička, koljačko-fašističko-kvislinška skupina zlikovaca? Odgovor je brutalno jednostavan:

Predsjednik Tuđman nas je još davnih dana izjednačio! Zakonom.

Tijekom Domovinskog rata malo se koji borac nije zakleo na vjernost Tuđmanu i domovini kakvom je po Tuđmanovim riječima i obećanjima trebala postati. Malo je tko mogao i pomisliti da će svoje bojovnike još tijekom samog rata Tuđman tako sramotno poniziti i uvrijediti. Iako je kao Titov general Tuđman po vokaciji bio opredijeljen za antifašizam i borbu protiv fašističkog sustava, time i ustaša, nije se libio te iste ustaše uvrstiti među zaslužne kreatore nove hrvatske povijesti, potpuno ravnopravno braniteljima iz Domovinskog rata. Drugim riječima, dok su se mnogi branitelji svim silama trudili  opravdati status časne, organizirane hrvatske vojske koja se bori za slobodu, „otac domovine“ je iza njihovih (naših!) leđa izjednačio njihovu (našu)  borbu protiv okupatora sa hrvatskim izrodima koji su se borili na strani fašističkog i nacističkog okupatora iz „onog“ rata.
Mnogi su zaboravili, a neki nisu ni znali  da je Hrvatska država ovim sramotnim zakonom priznala stranačku miliciju Ante Pavelića kao svoje ratne veterane odnosno kao hrvatske branitelje, dok u to isto vrijeme Republika Hrvatska nije priznavala časne branitelje Vukovara ! Skandalozno je i pomisliti da su pripadnici 204. vukovarske ratne brigade morali čekati deset godina od  prihvaćanja Zakona o ustaškim mirovinama da bi im se priznao status hrvatskog branitelja sa svim pravima koji su iz toga proizlazili.

Odlukom o proglašenju Zakona o dopunama Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju iz 1993.god. još za trajanja Domovinskog rata (!) Tuđman je priznao suradnju ustaša sa nacističkim okupatorom u 2. svj. ratu i još ih je nagradio doslovno krvavo zasluženim mirovinama. Tuđman 1993. potpisuje odluku „…kojom se utemeljuje i ozakonjuje „HRVATSKA DOMOVINSKA VOJSKA“ (od 17.4.1941 do 15.5.1945.), radni staž u dvostrukom trajanju, odnosno u zarobljeništvu tokom rata i nakon 16.5.1945.g. do otpuštanja iz zarobljeništva.“(Zakon o dopunama Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju, Narodne novine broj 96 od 26.10.1993.god.)

Tuđman je naredio, a tadašnji saborski poslušnici SDPa, HDZa i ostalih hrvatskih stranaka svojom su šutnjom pristali da se iza naziva Domovinska vojska prikriju slijedeće postrojbe iz nasramnijeg razdoblja hrvatske povijesti:
ustaške vojnice, oružaništva, legionarske postrojbe koje su se kao sastavni dio hrvatskih oružanih snaga borile na bojištima izvan Hrvatske, hrvatsko domobranstvo, kao i polaznici Domobranske akademije i zastavničke škole koji su stanovito vrijeme proveli na izobrazbi izvan Domovine. Pripadnici 369. pojačane pješačke-pukovnije (istočni front), 373. divizije – Tigar divizije , pripadnici 392. divizije – Plave divizije, ratne mornarice (Istočni front), ratnog zrakoplovstva (lstočni front, Francuska, Holandija) i pripadnici “Hanđar divizije”.

Jedan dan ustaškog rada, puzanja pred Švabom, ubijanje, klanje, protjerivanje hrvatskih građana i paljenje hrvatskih kuća vrijedi kao dvostruka dnevnica prosječno gladnog hrvatskog radnika!
Ovim povijesno-znanstvenim falsifikatom Tuđman pokušava takozvanoj Nezavisnoj državi Hrvatskoj prikriti fašističko-kvislinško opredjeljenje. Suprotno načelima Ustava Republike Hrvatske Tuđman želi promijeniti ustaško mjesto, ulogu i sadržaj u fašističkom sustavu. Time je reguliran zakonski okvir kojim će te ustaško-koljačke horde biti legalizirane i nagrađene POVLAŠTENIM MIROVINAMA za minuli rad u 2. svj. ratu.
I, naravno da svi koji se smatraju pripadnicima hrvatske domovinske vojske  mogu zatražiti i ostvariti zaštitu prema odredbama članka 5. stavka 1. točke 3. Zakona o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata, ako su državljani Republike Hrvatske i ispunjavaju i druge tim Zakonom propisane uvjete.“…. i cijelu su tu buljumentu „osloboditelja“ blagoslovili hrvatski zastupnici drugog saziva Sabora.
I Stjepan Mesić kao ondašnji predsjednik tog „visokog i časnog“ doma kojega smo godinama slušali na antifašističkim skupovima sa pričom o ustaštvu kao jednim od najvećih zala ovih prostora…i Račan je tada  sjedio u Saboru.
Ukupno 138 „poštovanih“ zastupnika koji su se prešutno zakleli Velikom vođi na vjernost. I na šutnju.Iz samo njima znanih razloga glasali su za utemeljenje i ozakonjenje naziva nepostojeće vojske, a to je, treba li ponovno naglasiti, najblaže rečeno – bezočni povijesni falsifikat koji je protivan načelima Ustava RH i pravno neodrživ.Jednostavnije rečeno, na taj su način hrvatski saborski zastupnici jasno izrazili i službeni stav državnog rukovodstva iz 1993. godine koji je očito i nedvosmisleno bio da klanje hrvatskih civila treba vrednovati i nagraditi kao društveno korisni rad za „vječnu nam i ponosnu Hrvatsku“.

Danas je teško pronaći pouzdani izvor iz kojeg bi se moglo saznati koliki je točan iznos koji se isplaćuje iz državnog proračuna na ime ustaških mirovina i to u ovom trenu očito nikome nije ni bitno. No, svaki bivši branitelj, a pogotovo onaj koji gladuje zahvaljujući primanjima iz socijalne skrbi trebao bi se zabrinuti jer su  ustaške mirovine u prosijeku veće od do nedavno najnižih mirovina branitelja iz Domovinskog rata! Možda tu upravo i leži odgovor na pitanje otkud se baš sada kod mnogih bivših branitelja pojavila iznenadna potreba za svrstavanjem među hrvatski kanalizacijski ološ.
Naravno, ne smije se izostaviti ni jednostavnost postupka kojim se ostvaruje pravo na povlaštenu ustašku mirovinu. Hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata postupak priznavanja mirovine neusporedivo je kompliciraniji, dugotrajniji i teži.
Ustašama iz „.onog“ rata bila su dovoljna 2 svjedoka, po mogućnosti fotografija „sa terena“ i potvrda izdana od neke (samo ustašama znane) fantomske udruge. Današnjim, novokomponiranim sljedbenicima možda bi moglo biti još jednostavnije:

Imati uvijek uz sebe Pavelićevu sliku i spremnost da u bilo koje doba dana i noći zaurla „Za dom spremni!“.

I naravno nož koji se podrazumijeva.  Kao simbol klanja svakoga tko za takav, njihov „dom“ baš i nije spreman.

Podijelite:

Drugovi, mi bi trebali…

02.04.2018.

 

 

„…političke elite i strane imale su 28 godina da dokažu kako mogu uspješno ili barem minimalno podnošljivo upravljati Hrvatskom, a rezultati toga su katastrofalni. Stoga bi sada vrijedilo pokušati s kombinacijom uvažavanja stručnjaka i širenjem prostora demokracije kroz radikalno povećanje participacije građana…“

Sva tragedija hrvatske zbilje je upravo u činjenici da smo još uvijek mentalni zarobljenici verbalnih jugo splačina tipa – da bismo promijenili ovo, trebamo ono, ili ako mislimo ovo, trebali bi probat ono, itd. itd. koje nam svakodnevno naša politička vrhuška servira na svakom koraku i gdje god se okrenemo. Upravo tom retorikom godinama nas uspavljuju, smisleno umrtvljuju naše kognitivne sposobnosti, vješto barataju procesom uvođenja u totalnu nemoć prosuđivanja na koga se odnosi to „mi“, tko je to „netko“ i uopće tko je kome što. Nesposobnost da smisleno reagiramo na to što bi taj netko diosta trebao i morao i natjeramo ga da to i učini vidljiva je baš u svakom segmentu raspadanja Lijepe Naše. Živimo u zemlji koja se svakako može pohvaliti svojim jedinstvenim modelom demokracije, gdje MI samo formalno odlučujemo tko bi bio taj netko, a poslije izbora taj isti netko postaje samo kap u oceanu sličnih, naravno, demokratski izabranih koji ne moraju ama baš ništa! I, to veliko ništa (za nas!) jedino i rade. I, mora se priznati, odlično im ide! Oni su izabrani, ostavljaju dojam ozbiljnosti, ljudi od povjerenja i akcije. No, jedina retorika kojom barataju je – oni bi morali, oni bi trebali…tra-la-la i  tako do slijedećih izbora. Onda iz početka.

A u međuvremenu mnogi od njih u tom napornom zastupničkom mandatu razvijaju osobne vještine i unosne hobije – pronevjere, pljačku, rasprodaju zemlje za koju smo još nedavno ginuli. Koliko nas se toga još uopće sjeća i koliko nam je to uopće važno? Očito nije, jer MI šutimo, sjećamo se žrtava rata, patnje, gledamo zemlju gotovo nestalu sa karte civilizacijskih vrednota, nestajemo…a „oni“ bi trebali… što??!! Zabrinuti se?

Svenarodna letargija i sumnja da će taj isti „netko“ išta konkretno učiniti poprima zastrašujuće dimenzije. Najčešće se čuje ono – sad se više ništa ne može, sad je prekasno, svi su oni isti…a istina je uvijek negdje između. Nije problem u tome jesu li ili nisu svi oni isti, problem je priznati da smo upravo mi ti koji smo isti! Mi smo ti koji nakon toliko prolivene krvi u ratu nismo ništa naučili. Mi smo ti koji te iste uvijek i iznova biramo ili, još strašnije, zbog samo nama znanih, jadnih razloga uopće i ne izađemo na izbore. Dakle, opet biramo te za koje tvrdimo da su isti, ili neizlaskom na izbore omogućimo onima sa kojima nismo zadovoljni da dođu na vlast.  MI smo ti koji poslije svake ponižavajuće šamarčine okrenemo drugi obraz. Mi smo ti kojima nikako ne ide u glavu da su oni tu zbog nas, a ne mi zbog njih. Ono što bi mi TREBALI i MORALI  priznati sami sebi, svojoj djeci koju radije šaljemo po svijetu nego da dignemo glave, rodbini koja nas prezire i prijateljima, a to  je da smo  za početak i kraj Hrvatske  krivi baš mi!! I nitko drugi! Svi mi koji smo odmah po završetku Domovinskog rata trebali/morali…

Iako su se mnogi od nas  svojski potrudili zanemariti postojanje jedne sada već gotovo iščezle riječi sa ovih prostora, a to je  ODGOVORNOST, ona ipak nije u potpunosti iščezla. Ma koliko se trudili.

Svjesni da smo i mi ranije trebali i morali reagirati, mi u VIDRAi danas smo odlučni. Svaki „netko“ ima ime i prezime. Javno ćemo prozvati svakoga od njih, tražiti rezultate onoga što je izjavio da bi trebao odraditi, a ako je prekršio zakon odgovarat će. Već će sam znati je li se trebao/morao zabrinuti.

HRVATSKA JE UMRLA

Podijelite:

Car je gol!

20.03.2018.

 

VIDRA danas učinila još jedan korak u mukotrpnom nastojanju brisanja stigme koju godinama nosi velika većina nas samozatajnih, časnih bivših branitelja, nametnute nasilnom i brutalnim ponašanjem plaćenika šatoraša. Ljaga koju su nam prišili u svom nezakonitom, brutalnom i rušilačkom pohodu u Savskoj 66 teško se pere. A sve neformalne informacije o tome da ih snažno podupire, pazi, mazi, a navodno i plaća i sam gradonačelnik Zagreba Milan Bandić, kako se čini, bile su istinite. Danas je Bandić javno, jasno i glasno potvrdio da to možda i nije prazna priča. Kako inače rastumačiti njegove primitivno prostačke, otvorene napade na sve nas koji nismo podržavali hordu rušitelja hrvatskog ustavnopravnog poretka, nismo im stali uz bok, koji smo sa gađenjem promatrali njihovo divljanje, osuđivali njihove otvorene prijetnje i ucjene? Kako rastumačiti Bandićev današnji histerični pokušaj negiranja činjenice da su uz njegove štićenike šatoraše postojali i neki drugi branitelji nego činjenicom da pokušava zaštititi svoje ljubimce?

Naš civilizacijski i kulturni odmak od Bandićevih “heroja”, te naše otvoreno svrstavanje uz slobodnomisleće građane oholi je gradonačelnik sa ogromnom dozom primitivizma (očekivano) okarakterizirao izdajom. Arogantno i vrlo promišljeno, iako  prozirno i jadno, javnosti pokušava uvaliti nešto u što valjda više ni on sam  ne vjeruje – šatoraši su jedini pravi branitelji, heroji, vitezovi i sveti spasitelji Hrvatske pred kojima svi trebamo pasti ničice i ljubiti im svaku stopu. I nastaviti ih plaćati, naravno. I ne može i ne smije postojati nitko osim njih. Oni su uz njega i, naravno, oni su njegovi. Mi ostali veterani i bivši branitelji, u stvarnosti ogromna većina, sudeći prema Bandićevom današnjem javnom performansu samo smo lažnjaci, samoprozvani fol veterani i branitelji, naglo isplazili duhovi.  Mi ne postojimo, a ako se na sve ipak fantomski pojavimo i ajme užasa! stanemo na stranu obespravljenih, pokradenih i prevarenih građana koji opravdano prosvjeduju protiv zagrebačkog tutora Bandića, uvrede nemilice pršte na sve strane. Javno, bez ustezanja, sa ogromnim, očito urođenim smislom za prostakluk NAS, po njemu provokatore i lažljivce, naziva ni manje ni više nego zločincima balvanašima! I to je po njemu u redu i sasvim je normalno da nas pljuje i vrijeđa, jer on, kako sam izjavljuje, priznaje samo prave branitelje, a mi to nismo. I naravno da se ne namjerava ispričati za sve izgovorene gadarije jer mi to ne zaslužujemo. On nas ne priznaje!

Bili smo duboko svjesni da je Bandić prepun iznenađenja, no danas je nadmašio sva naša očekivanja. Javno nas pljujući i odbijajući se ispričati za monstruozne uvrede kojima nas danima obasipa, sam je javno i pred kamerama pokazao i dokazao da je baš ono što i sami već odavno tvrdimo : dno dna.

………………………………………………………………..

Cijeli tonski zapis Bandićevog “ugodnog časkanja” sa  presjednicom VIDRAe Vesnom Grgić:

https://soundcloud.com/zg-magazin/akti-gradonacelnika-i-presedan).

Podijelite:

8.MART

08.03.2018.

Vesna Grgić:

 

 

Sjećajući se svojih osmomartovskih proslava na frontu, ne mogu ne osjetiti grč u želucu od sličica čedinih neumornih pokušaja da mi izravno i na najbrži mogući način dostavi „čestitku“. Bilo da se radi o minobacačkoj ili topničkoj granati, snajperskom metku, rafalu iz „kalaša“.Ravno u ruke i od srca srcu.
Sjećam se i mojih divnih suboraca, branitelja, koji su me baš na taj dan čvrsto zagrlili, onako toplo, ljudski, poklonili mi po koji suhi cvijetak, osmijeh… nevješto pokušavajući sakriti iskrice suza namijenjenih ženama, majkama, kćerima koje su na ovaj „naš“ dan tamo negdje u hladnom skloništu, ili u nekom vlažnom podrumu spaljenog doma. Bez patetike, snishodljivih i gadljivih širokih gesta, grlili su nas jer, mi smo bile jedne od njih, ravnopravni suborci, naoružane hrabre žene.

A gdje smo danas?

Kako se čini danas više nismo baš tako ravnopravne i potrebne kao u ratu, jer kako inače protumačiti potrebu za organiziranjem nekakvih prosvjednih marševa za ova ili ona prava žena u nas. Nije li uvredljivo što smo uopće dozvolile da se nakon krvave borbe za slobodu i ravnopravnost svih građana, sad ponovno, mi žene, uz naše kćeri moramo za nešto boriti i izboriti?
Ipak, ponajviše od svega zastrašuje sve glasnija podrška mnogih braniteljica i stradalnica iz Domoviskog rata kojekakvim Markićkama, Košićima, Glasnovićima, Hasanbegovićima ili, bože me sačuvaj, Ilčićima, koji nas žele zakopati u mrak srednjeg vijeka gdje je ženina uloga svedena na poniznost u krevetu, marljivost u kuhinji i bogobojaznost u crkvi. Nekadašnje, navodno hrabre ratnice danas pokorno kleče pred onima koji su svaki oblik potčinjavanja, ponižavanja i omalovažavanja žene spremni upakirati pod zajednički nazivnik tradicionalnog odgoja. Činjenica da nošenje oružja i ratovanje nije sastavni dio opisa ženske „tradicionalne“ uloge ni malo im ne zvoni, još manje zabrinjava. Upravo je zaprepašćujuća činjenica da sve veći broj žena aktivnih učesnica u Domovinskom ratu brani, pa čak i otvoreno podržava na primjer tezu o svetosti, nepovredivosti i intimi braka, pa bilo u to uključeno i brutalno fizičko kažnjavanje. Sve ono protiv čega smo se u ratu borile sad naglo pada u zaborav. Sve ono za što smo ginuli, a među inim je naravno nenasilje i jednakost spolova, više nije važno.
Danas je „naš“ ženski dan. Praznik prepun zagrljaja, ljubavi, cvijeća i čestitki tipa: „Drage moje suborkinje, braniteljice,heroine i stradalnice iz Domovinskog rata,sretan nam 8. Mart!“

No, da li će svima biti baš tako?

Zanimljivo bi bilo vidjeti koliki će se broj bivših časnih braniteljica (od cca 50.000!) danas probuditi sa osmjehom na licu, nadom da možda baš danas od svoje „jače polovice“ neće dobiti svoju dnevnu dozu batina. Pa 8.mart je! Dan kad se žene paze i maze, obasipaju cvijećem. Dan kad smo kraljice. Valjda danas neće…a ako se ipak i dogodi „tradicionalno“ i po mnogima opravdano bračno cipelarenje koliki će ih broj to odšutjeti. A možda baš i vođene skandaloznim naputkom jedne od neupitnih moralnih okomica, poznavateljice tradicionalnog odgoja u nas i stradalnice Domovinskog rata „nije u redu da žena cinkari muža…“, – dakle žene šutite i trpite!

Odlučnost jedne naoružane žene, spremne na žrtvovanje i pogibiju u ratu je stvar samosvjesnog stava o vlastitoj vrijednosti, ali i moralnoj obavezi. Robovsko potčinjavanje i ponizna spremnost na fizičko i psihičko zlostavljanje je stvar izbora. Vašeg izbora. Moj nije niti će ikad biti!

Stoga, drage moje suborkinje, braniteljice,heroine i stradalnice iz Domovinskog rata,svima vama koje danas prođu bez ijedne masnice ili izbijenog zuba, od sveg srca želim sretan 8. Mart!

Nama ostalima je svakako sretan. Ne zato što nam je netko dozvolio, nego upravo zato što je to naš izbor.

Podijelite:

Što se iza brda valja?

18.02.2018.

Piše: Vesna Grgić

HOSova sramotna ploča sa ustaškim pozdravom „Za dom spremni“ maknuta je iz Jasenovca.
Postavljena još davnih dana, u studenom prošle godine, ploča je stajala neometano i bez velike galame točno 10 mjeseci predugo i kilometrima preblizu ustaškom logoru smrti, mjestu stradavanja ogromnog broja nevinih ljudi i djece čija je krv potekla baš od tih istih krvnika čiji je pozdrav uklesan na ploču. No, iako se očito radilo o drskoj i skandaloznoj provokaciji manjeg dijela branitelja, na tome su se samo povremeno oštrila pera nekih antifašističkih portala ili čule mlake protestne note, najčešće predstavnika manjinskog stanovništva koje je tijekom Drugog svjetskog rata u ustaškom logoru smrti bilo osuđeno na istrebljenje.
Kako onda, nakon tih predugih godinu dana šutnje o tom simbolu veličanja divljaštva, zločina i patnje rastumačiti nedavnu odluku državnog rukovodstva da je isti potrebno žurno ukloniti? Baš sada i baš danas.

Ne radi li se tu upravo o dobro odabranom trenutku gdje će se baš ovih dana skidanjem sramotne ploče sa ustaškim pozdravom izazvati sveopća histerija među „uvrijeđenim“ braniteljima koji su ga ponosno nosili na rukavu tijekom Domovinskog rata, ali i velikom dijelu zabrinutog građanstva, ne bi li se takvim smišljenim cirkusom skrenula pozornost javnosti sa nečeg mnogo goreg i ozbiljnijeg? Ne podjeća li to na već viđenu priredbu gdje se pozornost javnosti usmjerila na sramotno preimenovanje Trga maršala Tita u Zagrebu, a u međuvremenu je, gotovo neopaženo, poklonjen Piranski zaljev, izglasano povećanje zaštićenih mirovina od 10%, izjednačena prava HVO branitelja sa HV braniteljima itd…?

Upravo su ovih dana u pripremi novi zakoni koji bi svojim nebuloznim sadržajem mogli biti dovoljan razlog da se inicira ova “iznenadna” i zastrašujuća eskalacija ustaško fašističkog divljanja širom Lijepe Naše. Time bi se vrlo učinkovito očekivani i opravdani gnjev širih slojeva stanovništva koji bi svakako bio usmjeren protiv donošenja takvih malicioznih zakona preusmjerio na nešto sasvim drugo. Po svemu sudeći Novi Zakon o šumama, Zakon o strateškim investicijama ili Zakon o oporezivanju nekretnina toliko su štetni za Hrvatsku da se vladajući moraju pobrinuti zadržati najveću moguću diskreciju, zamagliti cijeli slučaj i zakone barem pokušati progurati „ispod žita“.
I da! Što ako su spomenuti zakoni samo još jedna od faza dobro smišljenog plana vladajućih– kako što brže i jednostavnije omogućiti daljnju rasprodaju, osiromašenje i devastaciju svega što je u Hrvatskoj još preostalo?

I zato, ako ne namjeravamo više šutjeti i praviti se da nas se to ne tiče, sa svakim se vidom fašizma treba obračunati čvrsto i beskompromisno, ali sa druge strane moramo biti svjesni da se ustašizacija ovih prostora ne događa slučajno, a još manje „spontano“. Ne smijemo se ni na trenutak opustiti i smetnuti sa uma da se kod nas uvijek „nešto iza brda valja“. I, na žalost, uvijek na našu štetu…

DOK SE NAROD ZABAVLJA…

Podijelite: