8.MART

08.03.2018.

Vesna Grgić:

 

 

Sjećajući se svojih osmomartovskih proslava na frontu, ne mogu ne osjetiti grč u želucu od sličica čedinih neumornih pokušaja da mi izravno i na najbrži mogući način dostavi „čestitku“. Bilo da se radi o minobacačkoj ili topničkoj granati, snajperskom metku, rafalu iz „kalaša“.Ravno u ruke i od srca srcu.
Sjećam se i mojih divnih suboraca, branitelja, koji su me baš na taj dan čvrsto zagrlili, onako toplo, ljudski, poklonili mi po koji suhi cvijetak, osmijeh… nevješto pokušavajući sakriti iskrice suza namijenjenih ženama, majkama, kćerima koje su na ovaj „naš“ dan tamo negdje u hladnom skloništu, ili u nekom vlažnom podrumu spaljenog doma. Bez patetike, snishodljivih i gadljivih širokih gesta, grlili su nas jer, mi smo bile jedne od njih, ravnopravni suborci, naoružane hrabre žene.

A gdje smo danas?

Kako se čini danas više nismo baš tako ravnopravne i potrebne kao u ratu, jer kako inače protumačiti potrebu za organiziranjem nekakvih prosvjednih marševa za ova ili ona prava žena u nas. Nije li uvredljivo što smo uopće dozvolile da se nakon krvave borbe za slobodu i ravnopravnost svih građana, sad ponovno, mi žene, uz naše kćeri moramo za nešto boriti i izboriti?
Ipak, ponajviše od svega zastrašuje sve glasnija podrška mnogih braniteljica i stradalnica iz Domoviskog rata kojekakvim Markićkama, Košićima, Glasnovićima, Hasanbegovićima ili, bože me sačuvaj, Ilčićima, koji nas žele zakopati u mrak srednjeg vijeka gdje je ženina uloga svedena na poniznost u krevetu, marljivost u kuhinji i bogobojaznost u crkvi. Nekadašnje, navodno hrabre ratnice danas pokorno kleče pred onima koji su svaki oblik potčinjavanja, ponižavanja i omalovažavanja žene spremni upakirati pod zajednički nazivnik tradicionalnog odgoja. Činjenica da nošenje oružja i ratovanje nije sastavni dio opisa ženske „tradicionalne“ uloge ni malo im ne zvoni, još manje zabrinjava. Upravo je zaprepašćujuća činjenica da sve veći broj žena aktivnih učesnica u Domovinskom ratu brani, pa čak i otvoreno podržava na primjer tezu o svetosti, nepovredivosti i intimi braka, pa bilo u to uključeno i brutalno fizičko kažnjavanje. Sve ono protiv čega smo se u ratu borile sad naglo pada u zaborav. Sve ono za što smo ginuli, a među inim je naravno nenasilje i jednakost spolova, više nije važno.
Danas je „naš“ ženski dan. Praznik prepun zagrljaja, ljubavi, cvijeća i čestitki tipa: „Drage moje suborkinje, braniteljice,heroine i stradalnice iz Domovinskog rata,sretan nam 8. Mart!“

No, da li će svima biti baš tako?

Zanimljivo bi bilo vidjeti koliki će se broj bivših časnih braniteljica (od cca 50.000!) danas probuditi sa osmjehom na licu, nadom da možda baš danas od svoje „jače polovice“ neće dobiti svoju dnevnu dozu batina. Pa 8.mart je! Dan kad se žene paze i maze, obasipaju cvijećem. Dan kad smo kraljice. Valjda danas neće…a ako se ipak i dogodi „tradicionalno“ i po mnogima opravdano bračno cipelarenje koliki će ih broj to odšutjeti. A možda baš i vođene skandaloznim naputkom jedne od neupitnih moralnih okomica, poznavateljice tradicionalnog odgoja u nas i stradalnice Domovinskog rata „nije u redu da žena cinkari muža…“, – dakle žene šutite i trpite!

Odlučnost jedne naoružane žene, spremne na žrtvovanje i pogibiju u ratu je stvar samosvjesnog stava o vlastitoj vrijednosti, ali i moralnoj obavezi. Robovsko potčinjavanje i ponizna spremnost na fizičko i psihičko zlostavljanje je stvar izbora. Vašeg izbora. Moj nije niti će ikad biti!

Stoga, drage moje suborkinje, braniteljice,heroine i stradalnice iz Domovinskog rata,svima vama koje danas prođu bez ijedne masnice ili izbijenog zuba, od sveg srca želim sretan 8. Mart!

Nama ostalima je svakako sretan. Ne zato što nam je netko dozvolio, nego upravo zato što je to naš izbor.

Podijelite:

Što se iza brda valja?

18.02.2018.

Piše: Vesna Grgić

HOSova sramotna ploča sa ustaškim pozdravom „Za dom spremni“ maknuta je iz Jasenovca.
Postavljena još davnih dana, u studenom prošle godine, ploča je stajala neometano i bez velike galame točno 10 mjeseci predugo i kilometrima preblizu ustaškom logoru smrti, mjestu stradavanja ogromnog broja nevinih ljudi i djece čija je krv potekla baš od tih istih krvnika čiji je pozdrav uklesan na ploču. No, iako se očito radilo o drskoj i skandaloznoj provokaciji manjeg dijela branitelja, na tome su se samo povremeno oštrila pera nekih antifašističkih portala ili čule mlake protestne note, najčešće predstavnika manjinskog stanovništva koje je tijekom Drugog svjetskog rata u ustaškom logoru smrti bilo osuđeno na istrebljenje.
Kako onda, nakon tih predugih godinu dana šutnje o tom simbolu veličanja divljaštva, zločina i patnje rastumačiti nedavnu odluku državnog rukovodstva da je isti potrebno žurno ukloniti? Baš sada i baš danas.

Ne radi li se tu upravo o dobro odabranom trenutku gdje će se baš ovih dana skidanjem sramotne ploče sa ustaškim pozdravom izazvati sveopća histerija među „uvrijeđenim“ braniteljima koji su ga ponosno nosili na rukavu tijekom Domovinskog rata, ali i velikom dijelu zabrinutog građanstva, ne bi li se takvim smišljenim cirkusom skrenula pozornost javnosti sa nečeg mnogo goreg i ozbiljnijeg? Ne podjeća li to na već viđenu priredbu gdje se pozornost javnosti usmjerila na sramotno preimenovanje Trga maršala Tita u Zagrebu, a u međuvremenu je, gotovo neopaženo, poklonjen Piranski zaljev, izglasano povećanje zaštićenih mirovina od 10%, izjednačena prava HVO branitelja sa HV braniteljima itd…?

Upravo su ovih dana u pripremi novi zakoni koji bi svojim nebuloznim sadržajem mogli biti dovoljan razlog da se inicira ova “iznenadna” i zastrašujuća eskalacija ustaško fašističkog divljanja širom Lijepe Naše. Time bi se vrlo učinkovito očekivani i opravdani gnjev širih slojeva stanovništva koji bi svakako bio usmjeren protiv donošenja takvih malicioznih zakona preusmjerio na nešto sasvim drugo. Po svemu sudeći Novi Zakon o šumama, Zakon o strateškim investicijama ili Zakon o oporezivanju nekretnina toliko su štetni za Hrvatsku da se vladajući moraju pobrinuti zadržati najveću moguću diskreciju, zamagliti cijeli slučaj i zakone barem pokušati progurati „ispod žita“.
I da! Što ako su spomenuti zakoni samo još jedna od faza dobro smišljenog plana vladajućih– kako što brže i jednostavnije omogućiti daljnju rasprodaju, osiromašenje i devastaciju svega što je u Hrvatskoj još preostalo?

I zato, ako ne namjeravamo više šutjeti i praviti se da nas se to ne tiče, sa svakim se vidom fašizma treba obračunati čvrsto i beskompromisno, ali sa druge strane moramo biti svjesni da se ustašizacija ovih prostora ne događa slučajno, a još manje „spontano“. Ne smijemo se ni na trenutak opustiti i smetnuti sa uma da se kod nas uvijek „nešto iza brda valja“. I, na žalost, uvijek na našu štetu…

DOK SE NAROD ZABAVLJA…

Podijelite:

Di si bio devedesete?

18.02.2018.

Da nije sramota, ratno profiterstvo i kriminal i da se ne događa u Hrvatskoj bilo bi smiješno. Naime duboko u ladicama državnog odvjetništva skriva se prijava protiv predsjednika Hvidre, Josipa Đakića, jer je krivotvorio svoj ratni put, unijevši lažne podatke da je bio pripadnik nepostojećeg Zapovjedništva II. zbornog područja Oružanih snaga RH od 15. kolovoza 1990., a to je zapovjedništvo u stvarnosti osnovano tek 26. studenoga 1992! Dakle, Josip Đakić ne samo što je bio branitelj prije samoga sebe, nego je i u svoju nepostojeću ratnu postrojbu uključio i
Đuru Dečaka i njegovog brata Dragutina,
suca Ivana Turudića,
bivšu saborsku zastupnicu HDZ-a Marijanku Nemet,
bivšeg gradonačelnika Slatine i nekadašnjeg većinskog vlasnika Slatinske banke
Antu Šimaru,
Dušana Alebića, predsjednika uprave Poljoprivrednog kombinata Orahovica
i tako dalje..
Sve u svemu već u lipnju 1991. ta je postrojba imala je 631 “branitelja”, od kojih je dobar dio radi svog “ratnog puta” stekao i znatnu imovinsku korist u visini čak 7,5 milijuna kuna. U nekim normalnim zemljama radilo bi se tu o vrlo ružnom i kažnjivom zločinu, koji se zove ratno profiterstvo.  

U objašnjenju zašto tu nema ništa sporno general Đuro Dečak tvrdi da ti ljudi nisu mogli biti nigdje registrirani, jer su u to vrijeme predstavljali paravojnu postrojbu, a zadužili su i kalašnjikove, što ih je automatski učinilo braniteljima. Pa je to on kasnije odobrio i eto, sve je u redu. Jedini je problem što u stvarnosti oni nisu zadužili nikakvo oružje, već su ne trepnuvši oštetili proračun Republike Hrvatske i podijelili si novac koji im ne pripada. Ništa bitno ni novo u državi Hrvatskoj, a i ministar Medved je prigodno odradio svoje – sakrio registar branitelja. Pitanje je koliko je još takvih slučajeva, ako znamo da lažnih branitelja ima oko 300.000?
I gdje je tu pravni sustav Republike Hrvatske i Vlada i gdje smo svi mi pošteni branitelji i građani, kao porezni obveznici, poslodavci?
Šutjeti i dalje o ovome znači iz dana u dan neprekidno trpati novac u njihove džepove bez dna. Dokle?
Jesmo li se za to borili?

Podijelite:

Zaustavimo krkane!

13.02.2018.

Već dugo građani Zagreba trpe teror nedobronamjernih došljaka. Nebrojeno je tu primjera, no najupečatljiviji su svakako rezultati vladavine kralja i dike svih snalažljivaca i dinarskih prilivoda. Bez prevelikog “urbanog rasizma” treba samo pogledati strukturu Zagrebačkog holdinga, pa ćemo vidjeti da tamo rade cijele obitelji, a većina djelatnika ZH su rodom i dolaskom iz istih krajeva Hrvatske i BiH, svi znamo o čemu se radi. Sa sigurnošću se može reći da ti ljudi svojim domaćinima, građanima Zagreba, nisu donijeli doslovno ništa dobroga, a afere s njima posve prirodnim kriminalnim, no nesankcioniranim namještanjem poslova, tzv. pogodovanjem, se jednostavno ne mogu pobrojati. Jer i dobar dio zakonodavaca njima je na usluzi. To je sve javna tajna i naravno da se ta i takva situacija ne odnosi samo na Zagreb, no ja sam Zagrepčan, pa je to u ovom slučaju moj lokalni problem.

Dakako, tu se ne radi samo o rodijačkim namještaljkama, višemilijunskim poslovima sa zahodima, stupićima, fontanama i kućnim brojevima. Iza svega stoje i mutni urbanistički potezi i besramno pogodovanje Crkvi, koja je jednako nezajažljivo gladna, kao i ti i takvi novopečeni stanovnici Zagreba, koji su često i njihovi rođaci, a nevina riječ “rođak” nužno ovih dana poprima značenje psovke. Ono što bezgranično smeta su novinski napisi u kojima se govori kako “Grad Zagreb” radi ovo ili ono. Tko bi bio taj gadni, zlikovački “Grad Zagreb?” Mi, rođeni Zagrepčani kojima ne trebaju ni fontane ni stupići, ali nam treba Jabuka, u kojoj smo odrasli i oblikovali se kao dio hrvatske urbane scene? Ili pak dobri ljudi koji su došli u Zagreb, prigrlili ga punim srcem i postali Zagrepčani, neovisno od kuda su došli u školu, fakultet ili u potrazi za poslom? Ne, taj mutni manipulatorski termin opisuje organizaciju od tisuća i tisuća ljudi koji Zagrebu ne želi dobro, al doselili su se tu s vrlo lošim namjerama, apetitom morskog psa i vrlo dobrim vezama. To su ljudi koji parazitiraju na gradskom proračunu, organiziraju “spontana” ultradesničarska okupljanja u šatorima ili npr. Savici i gore od nekadašnjih Mlečana devastiraju hrvatske šume, pa tako i zagrebačku Medvjednicu, koju samo oni tako zovu, jer mi tu planinu zovemo Sljeme. Ili, božeoslobodi, Sleme. Oni, su, da se poslužimo malo njihovom tehnologijom i terminologijom, mrzitelji svega što je kajkavsko i ekavsko, pa tako ne podnose ni zagrebačku kajkavsku ekavicu.

Kuda je posegnula mračna pandža zagrebačkog Saurona? Ovaj put je to kultni klub Jabuka, kojem je taj tmurni, hladni trinaesti stvarno izašao na trinaesti. Radovi, zapravo rušenje i devastacija rokerskog srca Zagreba obavljaju se na način kako su to radili i njihovi preci, drumski razbojnici: bez najave, iz busije, uz podršku nabildanih plaćenika. Tako da se ne stigne organizirati neki otpor. Pa tako, da ne duljimo dalje s analizama, sve je jasno: Zagrepčani i prijatelji Zagreba, rokeri, intelektualci, pankeri, umjetnici, alternativci ili jednostavno građani Hrvatske: suprostavimo se krkanima svim demokratskim sredstvima otpora, jer ako to ne napravoimo, bit ćemo robovi u vlastitoj zemlji. Želite li biti žrtve i robovi?

Podijelite:

Hrvatskiji od Hrvata

10.02.2018.

Vanja Spirin:

Svojevremeno sam odlazeći na posao svakodnevno prolazio pored onog poznatog neslavnog šatora. Kako je to trajalo više od godinu dana nisam mogao ne primijetiti da govorom ti ljudi ne samo da nisu uz Zagreba, nego nisu ni iz Hrvatske, dobrim dijelom. Mrko su gledali sve oko sebe, u odorama, neki od njih i naoružani, a na manjem šatoru je bilo šatorsko krilo na kojem je pisalo HVO. Pa sam si ja mislio: kako HVO? Nije li to BILA vojska iz susjedne zemlje? Da ne govorimo o tome da je od rata prošlo već puno više od dvadeset godina i što se imaju ti odavno bivši vojnici iz druge zemlje u uniformama prešetavati po mojem rodnom gradu. Jesmo li to mi pod okupacijom ili su to neke permanentne maškare?

Koliko se svi iz danas vladajuće kaste pravili grbavi, jasno je o čemu se tu radi. Odrađuje se dug. Dobar dio vladajućih političara, pa i vrlo problematični, Zoran Milanović, porijeklom su iz BiH i normalno (barem za njih) je da BiH Hrvate smatraju puno boljim Hrvatima od domovinskih Hrvata. Drugo, stara je doktrina da ukoliko na narod ideš silom, nećeš na njih poslati njegove sugrađane, nego nekoga tko ne voli one protiv kojih ide, u ovom slučaju Zagrepčane.
Tako je vjeroučitelj Bagarić između ostalih svinjarija rekao da bi nepoćudne građane Zagreba i Rijeke trebalo poubijati i nabiti im glave na kolčeve, sve u maniri negdašnjih osvajača iz njegove stvarne domovine, koja nije Hrvatska. Modernija verzija njegove vizije ne uključuje kolce i jatagane, nego pištolje i plinske boce.

Česta izreka tih momaka je “Da nije bilo nas, svi bi vi danas govorili na ćirilici”. Pa si ja mislim na koji su oni način toliko zadužili Hrvatsku da su oni bitniji i vlasti draži od nas, Hrvata, koji smo branili svoju zemlju? Naime, među mojim suborcima, od nas tristo pedeset njih je bilo doslovno petorica. I, budući da bez njihove pomoći mi nikako ne bi pobijedili, kako to da je HV sudjelovala u ratnim operacijama tamo kod njih, jer bi inače izgubili? Logika tu nekako ne štima.

Ono što je stvarni problem, netko bi rekao i teška svinjarija, da svi građani Hrvatske moraju po sili zakona do kraja života financirati plaćenike koji su u Zagreb došli stvarati nered, od šatora, do prijetnji krvlju djevojčici u parku na Savici, kao i one druge, koji su se možda i borili, a da nisu u životu ni kročili u Hrvatsku.
Zašto mi njima moramo davati puste milijune, osim što su zadužili vladajuću garnituru svojim paravojnim destruktivnim djelovanjem? Ne želim, neću.
I opet, standardno, sad već papagajski ponavljano pitanje. Zašto se nitko protiv toga ne buni? Hrvati, porezni obveznici, branitelji, gdje ste sada kada ste najpotrebniji? U Irskoj? Ili Njemačkoj? Ili se poznata hrvatska hrabrost toliko potrošila u Domovinskom ratu da su danas pravi branitelju mu mišjoj rupi, a lažnjci i HVO likovi su jedini koje možemo vidjeti?
Jesmo se za to borili?
U Jugi je jedan narod bio definitivno protežiran, pa Hrvati nisu htjeli biti u takvoj zemlji.
Po čemu se ovo sada razlikuje, da smo građani drugog reda u vlastitoj zemlji?

 

Podijelite:

Lijepa naša ustaška

06.02.2018.

Vesna Grgić:

Bila sam braniteljica u Domovinskom ratu. Dragovoljka. Veteranka. Punih 1066 dana i noći strave. I ponosim se time.
Nitko na frontu me nikada nije pitao da li dolazim iz ustaške ili partizanske obitelji. Nitko to ´91. nije nikoga pitao. Barem ne oni časni ljudi s kojima sam dijelila rov i kojima je sloboda bila prva i jedina misao, ponos u strahom izranjavanom srcu. Tada to nije bilo važno. Želja za slobodom nas je ujedinila. Znali smo kako čedi reći ne. Znali smo kako zaustaviti krvožedna četnička divljanja, no znamo li danas zaustaviti sve opasnija ustaška divljanja?
Znamo li kako zaustaviti bezumlje koje sve više preplavljuje sve ono za što smo se borili?

Danas se stidim.
Moji su se „dečki“ s fronta negdje pogubili, pognuli glave, a mnogi se i posakrivali u siguran mrak letargije i nemoći. Mnogi od njih nijemo prolaze, skreću pogled pred ponovnom eskalacijom mržnje, neskrivenim pozivom na prolijevanje krvi, pred znakovljem profašističke, koljačke, izdajničke i gubitničke bijede, zvane NDH.

Koliko će još dana proći kad će nam se djeca nacerenih lica sa okrvavljenim noževima u ruci početi hvaliti fotografijama sa ljetovanja? Koliko će tjedana proći dok nam djeca u školi ne budu morala nositi crne odore i klicati nekom novom, poremećenom poglavniku?
Hoćemo li zajedno sa svojom djecom pobjeći u neku daleku zemlju što dalje od sveprisutnih osuđujućih pogleda naših sugrađana kojima smo obećali bolje?
Jesmo li se za to borili? Da šutimo dok nas nemilosrdno gaze? Ja svakako nisam!!

Ipak, znam i vjerujem da hrabrih i neustrašivih srca među nama, časnim braniteljima još uvijek negdje ipak ima.

Ovom ludilu moramo reći NE!

LIJEPA NAŠA USTAŠKA

Podijelite:

Unosno je biti hrvatski general

01.02.2018.

Svima nam je poznata izjava generala Ljube Ćesića Rojsa: “Tko je jamio, jamio je.” Iz te izjave se vrlo jasno može zaključiti nekoliko stvari: da časni general voli krasti, radilo se tu od sitnog kokošarenja, do krupnnih malverzacija. Sam je to priznao. Druga ključna stvar je da nije nikada odgovarao za neke svoje problematične poslove, pa se pitamo zašto? Je li to zbog toga što je zaslužni građanin ili je to zato što je iz Hercegovine, a poznato je da ljudi iz BiH koji se nasele u Hrvatsku postaju građani prvog reda, dok su domovinski Hrvati uvijek i u svakom slučaju parije, građani drugog reda i ovce za deranje, osim u slučaju ako su hadezeovcei i šatoraši/stožeraši. Također, vrlo je vjerojatno da taj časni “jamitelj” zna neke nezgodne stvari o istaknutim ljudima hrvatske politike pa je radi toga zaštićen više od polarnog medvjeda ili velebitske degenije.

Desetak hrvatskih generala prima dvije mirovine, jer im očigledno jedna nije dosta, pa su si sredili i hrvatsku i BiH mirovinu, bez ikakvog srama, što nešto govori o vrlo upitnom moralnom ustroju te gospode, svjesne da rade nešto sasvim sigurno nečasno i vrlo vjerojatno nezakonito. To bi trebali biti najčasniji ljudi u Hrvata, ali njima je ipak draži njihov bankovni račun, nego dobrobit građana Hrvatske. Nekako me nije iznenadilo da duplu mirovinu prima i general Glasnović, osoba koja u normalnim zemljama ne bi mogla biti saborski zastupnik, jer zapravo ne koristi nikakav drugi vid komunikacije osim protuzakonitog govora mržnje.

Uvijek sam se pitao, kako to da su hrvatski generali na kraju rata svi od većinom potpunih anonimaca postali multimilijunaši.

Kolika im je bila plaća da su neki nakon rata imali i po stotinjak milijuna “prihoda”? Dakako, kada god bi se netko zapitao o porijeklu imovine naših generala, krenula bi histerična haranga i spominjalo bi se Jugoslavene, komuniste, ateiste i mrzitelje svega što je hrvatsko. Jer, kao što svi znamo, napad je najbolja obrana, posebno ako su napadnuti zatečeni s prstima duboko u pekmezu ili, preciznije, u džepovima iznurenih i od države opljačkanih poreznih obveznika.

Također, svakog pravog branitelja (lažnjaci su uvijek na strani bezakonja) bi moglo malo zasmetati što je jedan od generala rekao da ima puno pravo na dvije mirovine jer je on spasio oba naroda. On sam, ne vojnici koji su se borili i “da nije njega svi bi mi danas govorili na ćirilici”.
Naš narod se toliko boji branitelja da se ne usudi postaviti pitanje kako i zašto neki hrvatski generali besramno i nečasno uzimaju ono što im ne pripada.

I, na kraju, ključno pitanje: što ne valja u zemlji u kojoj su branitelji-stožeraši nedodirljive svete krave kojih se narod boji? Je li normalno da se ljudi boje vlastitih veterana, jer strepe od diktature i vojnog udara? Čini mi se da je cijela ta stvar ozbiljno otišla ukrivo i da bi se svjesni građani i porezni obveznici trebali suprotstaviti takvim posve neprihvatljivim odnosima. I to što prije, to bolje.
Dosta je bilo bezakonja i nepravde na državnom nivou.

Podijelite:

Veterani odlaze u Raj

30.01.2018.

Na žalost, ovih dana ponovno se dogodila tragedija.

Ratni veteran Jozo Topalović iz Bjelovara smrtno je stradao kada je sjeo na tračnice i tako dočekao vlak, a strojovođa nije mogao ništa učiniti. To je samo jedan u nizu ratnih veterana koji su odlučili skratiti svoje zemaljske muke, napušteni od svih i na neki način stigmatizirani kao društveni teret i smetnja građanima. Sramotno, no takvi događaji su česta pojava, a za to je odgovorna vlast koja ne postupa jednako preme svim braniteljima.

Čovjek se zapita, kako je moguće da se zaslužni građani i pravi ratni veterani smetnja građanima, a populacija od 300.000 lažnih branitelja predstavlja privilegiranu vojnu kastu, čak i ako ti lažnjaci nisu iz Hrvatske i nisu se borili u Hrvatskoj? Ta činjenica ukazuje na sramotno licemjerje sadašnje vlasti, koja zapravo ne brine o svim braniteljima, nego samo o onima koji su joj od koristi, pa makar bili i lažni. Kako je desna politička opcija koristila sva moguća oružja specijalnog, danas hibridnog ratovanja, tako je koristila i jedan dio braniteljske populacije kao polugu za destabilizaciju prošle vlasti.
Dakako, kada su pripadnici desne klero opcije došli na vlast morali su se nekako odužiti svojim plaćenicima, pa se ubrzano donose zakoni koji bi pogodovali raznim stožerašima i šatorašima, a pošteni i korektni branitelji, dakle većina njih, državi nisu ni najmanje zanimljivi.

Kako je takva situacija vidljiva više-manje svima postavlja se logično pitanje:
do kada će vlast koja se busa u prsa silnim domoljubljem nekim braniteljima biti majka a drugima maćeha?
Jer treba biti svjestan da još niti jedan lažni branitelj nije sam sebi oduzeo život radi neimaštine, osude svoje okolice ili bolesti. To ipak rade pravi branitelji, napušteni od svih i bez budućnosti u zemlji za koju su se borili. Svi znamo sa šatoraši i stožeraši nikada nisu tražili posao niti su bili željni osnovnih životnih uvjeta i prihvaćanja okolice, nego su uvijek tražili povlastice i vlast koja im ne pripada. Oni su dobro zbrinuti od države, a za percepciju građanstva koje gleda na branitelje kao na društveni teret i stalni izvor problema zaslužni su upravo politički plaćenici koji se busaju domoljubljem, maženi i paženi od države i uvijek spremni za sukob s neistomišljenicima.

Pitanje je: hoće li pravi ratni veterani snaći hrabrosti i suprotstaviti se toj nepravdi?
Hoće li osvješteni građani dići svoj glas?

Podijelite:

Epidemija bezumlja

26.01.2018.

Kao što svi znamo, aktualna vlast se sprema uvesti zakon kojim bi se spriječio govor mržnje i plasiranje lažnih vijesti na portalima i društvenim mrežama, tzv. Lex Facebook. No ljudi se s pravom pitaju kome je namijenjen taj zakon, jer su upravo glasači stranaka na vlasti poznati po izuzetno agresivnom pojavljivanju na društvenim mrežama i forumima, gdje se svakodnevno susrećemo sa širenjem lažnih vijesti i vrlo brutalnih uvreda, kleveta, čak i (uredno nekažnjenim) prijetnjama smrću.

Tu se susrećemo s nekoliko krupnih prepreka slobodi i mirnom životu građana. Prije svega, ključni uzrok nefunkcioniranja pravne države je upravo nefunkcionalno pravosuđe, koje s pravdom nema nikakve veze i doslovno se svaki dan susrećemo sa situacijama u kojima je država maćeha građanima, a brižna majka zlikovcima. Kako bi netko onda mogao očekivati da se pravo zamijeni pravdom? U normalnim zemljama je to normalna stvar, a mi po stoti puta dokazujemo da ipak nismo europska, nego balkanska zemlja.

Ako se na cijepimo, velika je vjerojatnost da će se vrlo brzo pojaviti epidemije skoro iskorijenjenih bolesti, koje će odnositi živote i odraslih i djece. Ta avet necijepljenja direktni je rezultat širenja lažnih vijesti, u kojima se govori da cijepljenje uzrokuje autizam kod djece, usprkos bjelodanoj činjenici da su znanstvenici dokazali da to nije istina. No, kao što znamo, stoput ponovljena laž postaje istina i tako se malo, pomalo vraćamo u srednji vijek, što je i namjera crkvenih krugova i njihovih satelita, poput urduga U ime obitelji (s naglaskom na početno “U”) i Vigilare. Konzervativna revolucija je zapravo neka vrsta epidemije, koja je u svega par godina podijelila građane Hrvatske, natjerala neznani broj ljudi na iseljavanje, a onima koji su ostali i nisu dio te pomno smišljene kampanje život svakim danom postaje sve gori.

Hoće li Lex Facebook biti primijenjivan na sve građane podjednako ili će se za verbalni delikt kažnjavati samo oni crkvi i vlasti nepoćudni elementi, koje “domoljubi” svakodnevno kleveću nazivajući ih Jugoslavenima, komunistima i izdajnicima?
Hoće li naša poprilično sramotna država, koja nema doslovno nikakav ugled u svijetu, postati pravednija?
Naime, kada im je trebalo, poslali su šatoraše da destabiliziraju prošlu vlast i posve im je bilo normalno da njihovi plaćenici prijete građanima i svakodnevno ih kleveću posve neprimjerenim izrazima. Al takav je pravi plaćenik, drzak, polupismen i bez elementarnog kućnog odgoja.

Pojavljuje se pitanje hoće li novi zakon sankcionirati prijetnje i klevete ili će, sukladno našem pravosuđu, svi biti uhićivani, ali će samo nepoćudni biti i kažnjeni, kao što smo se imali priliku osvjedočiti na primjerima bake koja je završila u zatvoru radi neplaćene TV pretplate i Čobankovića koji je radi višemilijunske prevare, dakle vrlo krupnog kriminala, završio tako da je gulio krumpire. Nadajmo se da će dugo očekivana vladavina prava biti alat moderne europske Hrvatske i da nećemo po starom, balkanski bezdušno i nepravedno.
Vrlo brzo ćemo vidjeti hoće li to ići, jer epidemija neokonzervativizma je nešto što veliki dio građanstva koji se deklariraju kao katolici i praktični vjernici, ne podržava. Statistika je tu posve jasna. Dobar dio građana i nametima iscrpljenih poreznih obveznika s velikom zabrinutošću gleda kuda ide ova zemlja. Je li moguće da će se u moru nepravde, loših namjera i problematičnih postupaka pojaviti i malo pravde za građane? Nadajmo se da će biti tako. Saznat ćemo vrlo brzo.

 

Podijelite:

Branitelji, gdje ste bili 2018.?

17.01.2018.

Jutros u 10 sati iz male trošne kuće u Biogradu na moru iz državnog stana izbačena je obitelj hrvatskog branitelja Tihomira Đurđevića. Tihomir i supruga Ivanka žive u stanu u toj kućici posljednjih 12 godina, od kada su s četvero djece doselili iz Nove Gradiške u potrazi za boljim životom, većinu vremena živeći ne rubu egzistencije. Sada ih iz stana deložira najmodavac Neven Savić, koji nije njegov vlasnik pa je i ugovor na temelju kojeg ih se deložiralo zakonski vrlo upitan, jer je stan u vlasništvu Republike Hrvatske i on ga nije mogao niti legalno iznajmiti. Stav udruge “Vidra” je da su su razne braniteljske udruge sramotno podbacile i izbjegle zaštititi suborca u teškoj nevolji.

Kada malo popratimo razne događaje na hrvatskoj političkoj sceni nužno se postavlja pitanje uloge različitih braniteljskih udruga, koordinacija i raznih drugih tijela sastavljenih od bivših vojnika. Čini se da je i država nekom majka, a nekom maćeha jer se ne ponaša prema svim ljudima podjednako, tako da se uvijek nađe sredstava za branitelje iz susjedne BiH, a nikada za branitelje iz Hrvatske koji su se našli u teškim financijskim problemima. Nominalno tek 6% od ukupne braniteljske populacije živi na teret proračuna, no pitanje je koji je motiv i funkcija braniteljskih udruga koje će radije metodama vrlo grubog pritiska utjecati na događaje i teme koje ih se ne bi trebale ticati, poput uređivanja filmskog, televizijskog i kazališnog repertoara te sotoniziranja političkih neistomišjenika, nego što će pomoći suborcu u raljama birokracije koji s obitelji živi životom kakvim branitelj i pošten čovjek ne bi smio živjeti u zemlji za koju se borio.

Podsjetimo se, branitelja je nešto više od 500.000, a svima nam je jasno, budući da je po prestanku ratnih operacija branitelja bilo oko 200.000 da ih je, po svakoj računici, oko 300.000 lažno, dakle više je lažnih, nego pravih, što je javna tajna. S druge strane, u bijedi i neimaštini žive isključivo pravi branitelji i njihove obitelji, napušteni od svih, bez posla i prepušteni posve neizvjesnoj sudbini. Za te ljude nitko ne brine, jer su većinom politički umjereni i nisu na liniji tvrde desnice, za razliku od svih onih koji će se uvijek rado skupiti u bučnu gomilu i odrađivati nečiju narudžbu, poput “spontanog” okupljanja u parku na Savici, gdje su “branitelji” i branitelji djeci sramotno prijetili nasiljem. Ti i takvi branitelji na svojim skupovima nikad ne traže posao, još nije zabilježen takav neki slučaj, pa je za pretpostaviti da su financijski zbrinuti, no ponovno se pojavljuje pitanje njihove uloge u društvu.

Branitelji koji su sudjelovali u obrani i stvaranju Hrvatske trebali bi biti poluga napretka u RH, a ne isključivo instrument pritiska jedne političke opcije. Pa s pravom pitamo te ljude: gdje ste bili kada ste stvarno bili potrebni? Danas, 2018.?

Podijelite: