Kako preživjeti 2018?

03.01.2018.

Piše: Vanja Spirin

Ovih dana slučajno sam napravio veliku grešku, a to je raspravljanje s desnim ekstremistom. Počelo je kao što inače počinje, sitnim neslaganjem, a završilo je kako uvijek završava, klevetama, vrijeđanjem i prijetnjama. Na kraju sam blokirao tu spodobu, samo da više nemam veze s izljevima njegove psihopatske mržnje. Naravno da je čovjek na Facebooku imao lažni profil, ali predstavljao se kao vukovarski branitelj, koji će svima nama “komunistima”, “jugoslavenima” i “četnicima” bez milosti presuditi.

Što je u tome svemu problem, osim što se opet govori o nekažnjenom govoru mržnje? Svi zapravo znamo u čemu je problem, jer kao što besposlen pop jariće krsti i sije mržnju s oltara, tako i uhljebljen “domoljub” ne radi ništa društveno korisno, nego također sije mržnju i prijeti normalnim ljudima.

Zanimljivo je da jedan od takvih likova, zloglasni vjeroučitelj Bagarić, na kraju neće odgovarati za sramotnu zloupotrebu službenog položaja i u svim normalnim zemljama zabranjen govor mržnje, zato jer se roditelji BOJE za svoju djecu i za sebe same. Jer, u ovoj vlasti sazdanoj po principu kriminalne organizacije puno je veći grijeh ukazati na nezakonitost i svinjariju, nego istu napraviti. Dakle, čovjek koji bi Zagrepčanima i Riječanima (tzv. komunistima) nabijao glave na kolce i onda Zagreb i Rijeku potom osvajao i naseljavao nekim pravovjernim fašistima, e taj čovjek je nestaško, kojem sadašnja vlast s osmjehom na licu malo zamjera da se malo zaigrao. Njih ne smeta da se pola naroda boji tih i takvih ljudi.

Prošla je godina bila puna skandala, u kojim su evidentno krivi ljudi izbjegli ruci pravde. Jer takva jer naša zemlja, nepravedna. Ukoliko se slučajno opljačkani narod pobuni ima se i limuzine sa strojnicama, a uvijek spremni vojnohuntaški plaćenici samo čekaju kada će ih netko pozvati da malo obračunaju s neistomišljenicima, jer sama činjenica da ne misle isto kao oni čini ih izdajnicima, a time i neprijateljima. Neki ljudi to trpe u očaju, a neki bježe glavom bez obzira od tog užasa. Dakle, ovo što sam opisao je tek dio naše stvarnosti i nije distopija, nego naša svakodnevica.

Takva je bila prošla godina. Mračna, beznadna, nepravedna. Hoćemo li dopustiti da i ova nova bude takva ili još gora? Ne bi smjeli, jer će u našoj zemlji, za koju smo se krvavo borili, običnom čovjeku koji samo želi u miru živjeti i raditi, život postati posve nepodnošljiv. Zbog toga: LJUDI, PROBUDITE SE! OTPOR! Dakle, samo hrabro i glasno, da vide da postoje i neki drugi građani Hrvatske. I još jedna stvar: ako želimo živjeti u europskoj zemlji, a ne balkanskoj kriminalnoj kaljuži, morat ćemo svi iskoristiti sva moguća sredstva demokracije da se stvari dovedu u kakav-takav red. I svatko od nas mora nekog neglasača odvesti na pravi put i potaknuti ga da prihvati odgovornost za svoj život i živote svojih sugrađana.

Sretna vam nova 2018. koja bi mogla biti barem malo bolja od prethodne. Ako se probudimo

Podijelite:

Crkva državi ili država crkvi?

14.12.2017.

Kada se išlo u Križarske ratove, Papa bi vojnicima unaprijed oprostio grijehe. Osokoljeni tim oprostom križari bi se onda zdušno posvetili ratnim zločinima i genocidu, jer griješili jesu, ali kakve ima veze, kad im je već oprošteno. Baš zgodno. Pa su tako ubijali, silovali, žarili, palili i sakatili, sve u ime dobrog Isusa i svemogućeg Boga. Od ruku tih predanih kršćana stradale su stotine tisuća, pa i milijuni ljudi, od vojnika do potpuno nevinih civila, žena i djece.

Rekao bi čovjek: to je bilo davno i to su bila neka strašna i mračna vremena. To se danas ne može dogoditi, jer mi smo civilizirani Europljani i ljudi modernog doba. Doduše, mi, kao Hrvati, ne možemo biti za ništa krivi, jer oni su prvi počeli, pa oko za oko…
Sve bi to još nekako prolazilo da je to usamljen stav nekog mahnitog zadrtog fanatika i ultranacionalista, no, kako vidimo, to je neslužbeni stav naše politike i trenutačne vlasti. Svjesni su da se s takvom pričom ne smije izlaziti pred civiliziran svijet, koji takve stvari ne tolerira, ali to je naše hrvatsko razmišljanje, a Hrvat koji “osjeća Hrvatsku”, ne može biti u krivu. Jer, ako misliš hrvatski, onda dobro misliš, usprkos činjenici da si ponekad posve u krivu.

Često si mislim, jer nisam sasvim siguran, tko je tu kome gazda. Crkva državi ili država crkvi? Naime, kako smo mi Vatikanu onim kamatarskim ugovorima dužni davati silni novac do kraja čovječanstva, nekako ispada kao da je hrvatska država vazal Vatikana, a tako se ponašaju i naši političari. Ili su to tek neki koji jedu iz zajedničke kopanje, koju stalno i izdašno pune iznemogli hrvatski porezni obveznici. I nisu svi oni jednako gladni. Oni najgladniji puno jedu, pa postaju veći i agresivniji, a sve ih čuva vojska i to od najčešće izmišljenih ljutih dušmana, dakle onih koji “ne žive i ne osjećaju Hrvatsku” i drski su do te granice da ne žele hraniti nezajažljive i uvijek gladne. To je grijeh i prema Gospodinu i prema Državi. Prokleti komunisti i ateisti. I Jugoslaveni. I udbaši. Ali ne svi. Jer, kao što svi potajno znamo, ima puno istaknutih udbaša i među pravovjernima.

Dakako, Hrvatska je sekularna država, piše to i u Ustavu. Ali nećemo tako, još je i omraženi Maršal govorio: “Pa nećemo se valjda držati zakona ko pijan plota”. Budući da je statistika na strani Crkve, oni imaju jasan argument da Hrvatska ne bi trebala biti sekularna država, kada su njeni stanovnici, pa i političari vjernici, a tko je vjernicima gazda? E, tu ponovno dolazimo do prvobitnog pitanja. Budući da Crkva u Hrvata doslovno viri iz paštete, ormara, novčanika i kreveta svakog Hrvata, a njeni djelatnici se bave i poslovima koji nisu u opisu njihovog radnog mjesta, stvari treba dovesti u red. Dakle, trebalo bi prekrojiti taj neugodni Ustav, jer vidljivo je kako je hrvatsko pravosuđe pametno i osvješteno i ne drže se zakona kao pijan plota. Oni lijepo bogate zlikovce ne osuđuju, jer to bogatim zlikovcima jednostavno ne odgovara. Tako ne bi trebala ni Crkva. Ako već na plaća porez i na podliježe kaznenim progonima za svakojake opačine, trebalo bi nekako formalizirati da je normalno da glasnogovornik Gospodina mirno i neometano s oltara sije mržnju i poziva na nasilje. Ako se moglo u vrijeme Križarskih ratova i vremena Inkvizicije, pa može i danas. I onako sve ide k tome da se Hrvatska pretvori u zemlju kojom otvoreno vladaju svećenici, a idealna je i provjereno uspješna situacija kada Crkvu štiti politika i vojska. A bogme i policija.

I sada se ja pitam. Je li ova pomalo Orwelovski prikazana stvarnost nešto što mi želimo? Je li hrvatskim građanima i poreznim obveznicima prihvatljivo da financiraju i odobravaju kopiju situacije iz Križarskih ratova i vremena Inkvizicije? I, ako se držimo Ustava kao vrhovnog zakona, je li uopće legalno da vojska i policija nose krunice na odori? Vrijeme je da napokon dignemo glas protiv tog neopisivog bezobrazluka, jer ne želimo živjeti u zemlji koja je počela podsjećati na neku zemlju trećeg svijeta kojom vlada kriminal, crkva i vojna hunta.

Jesmo li se u Domovinskom ratu borili za takvu Hrvatsku? Većina nije, ali ta većina još uvijek pokorno šuti, a zlikovačka manjina vlada. Većino, probudi se! Mi, normalni hrvatski građani, ne želimo živjeti u zemlji koju proglašavaju najglupljom (zapravo najzadrtijom) zemljom na svijetu i koja je najsiromašnija zemlja u EU.
Dosta je toga bilo, mi želimo živjeti mirno i od svoga rada. Svijet je sastavljen tako da uvijek moramo hraniti nezasitne, ok. Ali bio bi red da te uvijek gladne ne čuva bivša i sadašnja vojska i policija te ih čini nedodirljivima i nezamjenjivima. A svećenici? Pa mogli bi, malo za promjenu, raditi i svoj posao i širiti ljubav i milosrđe. Brinuti o potrebitima, svi znamo da imaju dovoljno novca za to. Ekumenistički voljeti sve ljude, neovisno o vjeri, naciji i boji kože. I ovaj novi, dobri Papa im je rekao da bi to trebali raditi. Baš bi mogli.

Podijelite:

Crkva- pr agencija za najgore među nama

11.12.2017.

Vanja Spirin:

Moj osobni pogled na religiju se poprilično promijenio pod utjecajem tzv. konzervativne revolucije, Košića i Markićke. Kad sam bio mlad bio sam zainteresirani agnostik kojeg je sve zanimalo pa sam rado i samoinicijativno proučavao brojne religije i mitologije. Čak sam i svojom voljom išao na vjeronauk.

Ali, od kada je crkva u Hrvata postala pr agencija za najgore među nama, sasvim sam siguran da proizvode više štete nego koristi. pa se promijenio i moj odnos prema svemu tome. Kad oni koji bi trebali propagirati ljubav postanu od svih nas financirani pronacistički ideolozi, ratni huškači i ispiratelji mozgova, e tu već imamo gadan problem.

Sve ukazuje da smo na krivom putu.

Najsiromašnija smo zemlja Europe s nezajažljivim i bezdušnim državnim aparatom. Najgluplja smo zemlja na svijetu, a takav nam je ugled priskrbila kombinacija vjerskog fanatizma, militarizma i opće nazadnosti/nepoštenja na svakom koraku. Ljudi nas se boje, drugi nas preziru ili ismijavaju. Sve je to plod prave, istinske protuhrvatske djelatnosti, a to je konzervativna revolucija, koja cijeli hrvatski narod sramoti i prikazuje kao zadrte kretene. Krajnje je vrijeme da se probudimo i svim demokratskim sredstvima odupremo toj svinjariji.

Podijelite:

Optužujem!

04.12.2017.

Vesna Grgić:

Optužujem sve dosadašnje hrvatske Vlade, Ministarstva branitelja, Saborske odbore, kojekakve Urede i tisuće Udruga, te sve ostale „institucije“ što, po tko zna koji puta, NISU „odradile svoj posao“, nisu zaštitile ni pomogle čovjeku koji je to po mnogočemu višestruko zaslužio i svojom ih neprocjenjivom žrtvom nemalo zadužio. Beskrupulozno su, kao i mnogo puta do danas okrenuli glavu od Čovjeka, bivšeg branitelja, koji im je svojim požrtvovnim udjelom u Domovinskom ratu zapravo i omogućio da sjede u predubokim foteljama i baljezgaju o domoljublju, fantomskim mrziteljima svehrvatstva, avetima prošlosti, nacionalnom jedinstvu i čistunstvu i čemu sve ne.
Kao veteranka Domovinskog rata ne mogu prešutjeti još jedan od skandaloznih slučajeva ponižavanja, nebrige i zanemarivanja ljudi koji su aktivnim doprinosom u Domovinskom ratu bili spremni prinijeti doslovno sve, pa i onu ultimativnu žrtvu – vlastiti život.

U trenutku kad se naši slavni generali Rojs, Grepo, Gotovina (mnogima još uvijek svetinje i neupitne moralne vertikale) međusobno tužakaju tko je kome maznuo poveliki dio višemilijunski vrijedne firme, u krajnjem je siromaštvu, u bijedi, zaboravljen i od dragog Boga i od tih istih generala, sklopio oči naš suborac, istinski heroj Drago Brnad.

Drago je punih 5 godina!! po bespućima krvavih frontova slijedio svoje hrabro srce, dijeleći sa svima nama istu misao: borimo se za domovinu u kojoj ćemo živjeti u slobodi, gdje ćemo otvoreno i bez straha moći izražavati svoje stavove, svjetonazore, vjeroispovijest, političko opredjeljenje, gdje spominjanje tekovina antifašističke borbe neće biti izdaja i smrtni grijeh, u zemlji gdje povjerenje neće biti zaboravljena kategorija, gdje će poznavanje ćiriličnog pisma biti stvar opće kulture, gdje tolerancija neće biti još jedna strana riječ, a domoljublje mjeriti količinom opljačkanog…u zemlji gdje neće postojati „mi branitelji“ i vi branitelji.
Drago je, kao i svi mi, njegovi suborci, vjerovao da ćemo živjeti u zemlji u kojoj ćemo djeci moći pogledati u oči… bez suza srama.

Nije dosanjao svoj san.

Tragična je spoznaja da Drago Brnad, iako je u ratu bio i ranjavan, ni do današnjih dana nije imao riješen čak ni osnovni braniteljski status! O stambenom zbrinjavanju, autu, invalidnini i ostalom privilegijama da i ne govorim. Te su beneficije očito namijenjene samo nekima, pomno odabranima i pogodnima. Kažu: nije tražio….??!!
Sklopio je svoje umorne oči u derutnom metalnom kontejneru tek nedavno istovarenom u dvorište ruine u kojoj je do nedavno godinama životario. Netko od nadležnih je darovanje otpada sa nekog propalog gradilišta procijenio više nego dostatnim visoko moralnim, humanim činom…naravno, nije izostalo ni obećanje da će pomagati (!!) i dalje. Pa za Boga miloga, čemu zgražanje kad Drago ništa nije ni tražio!

Nije li uostalom sramotno i da HRT objavljuje priču pod naslovom „Priča o Dragi – sramota društva“ prozirno implicirajući da je valjda cijelo društvo krivo za ponižavajuću nebrigu o napaćenom branitelju, ne usuđujući se zapravo imenovati i prozvati prave krivce za takvu ljusku tragediju – parazitske, maćehinske institucije, udruge, urede?
Nije li sramotno i nedopustivo da svi direktno odgovorni za Dragin, ali i mnoge druge slične sudbine, opravdavaju svoju bešćutnost standardnom izjavom: pa mi nismo znali, ili: slučajno smo saznali iz medija, ili apelom zabrinutih sugrađana velikog srca? Po mom mišljenju prvo mjesto na ljestvici neljudi ipak odlazi određenom (prevelikom) broju braniteljskih udruga koje su, kao i Dragi, mnogim svojim dojučerašnjim suborcima jednostavno zalupili vrata, sa obrazloženjem – ne pripadaš našoj udruzi!

Ako je nas bivših branitelja iz Domovinskog rata danas preko 500.000, a na državnoj je skrbi cca 70.000, što je sa ogromnom nikad spominjanom većinom? Tko brine o njima? Tko se vječno zaklinje da brine o svima, pa i njima? Ova nesuvisla, pohlepna i neopisivo bahata državna klika? Koliko je još „Brnada“ među njima? Koliko je još neriješenih slučajeva nalik Draginom koje će institucuje tek „otkriti“ kao na pr. oni u saborskom Odboru za branitelje, pa tek onda pod pritiskom javnosti davati izjave tipa: „Sram me je kako hrvatski branitelji žive.“?

Ja dodajem: i umiru. Ispod svake granice dostojanstva.

No, najvjerojatnije to našem oholom državnom vrhu nije ni važno. Važno je održati dovoljan broj onih koji će bez imalo grižnje savjesti i bez suosjećanja za Čovjeka uvijek i ponovno glasati za istu političku garnituru, bez obzira što im je taj isti Čovjek u ratu čuvao leđa. Važno je da oni imaju. Svi drugi su nebitni i zamjenjivi. Ako treba i sumnjivim dotepencima, sumnjive prošlosti koji dolaze niotkuda i ne pitajući kojeg časnog čovjeka nečasno zamjenjuju. Znaju samo jedno: za njih će biti!

Drago Brnad je 5 dugih godina života utkao u borbu za Hrvatsku koju je toliko volio, pod zastavom kojom se ponosio, zastavom koja mu je bila svetinja.

Ministarstvo branitelja nedavno je nabavilo tisuće zastava za potrebe ispraćaja branitelja. Za Dragu nije bilo ni jedne.

Drago Brnad pokopan je jučer, bez vojnih počasti i bez zastave.

 

Podijelite:

Dream Team

03.12.2017.

Kada čovjek pročita ovaj članak, a svjestan je i činjenice da se u pozadini cijele te priče krije tek bijedna Bandićeva privatna osveta, zapita se: do kada ćemo trpiti da određeni ljudi doživljavaju Zagreb i Hrvatsku kao svoje privatno vlasništvo? Naime, za Bandića svi znamo da ne bi trajao ni pet minuta da ga ne štiti desna politika i korumpirano sudstvo, tako da nije nikakvo čudo da usko surađuje s perjanicom zloupotrebe pravnog sustava, Hanžekovićem. Tu su, na kraju, uvijek privatni interesi i novac, a poštenje i ljudskost nisu osobine koje bi se mogle povezati s tom dvojicom. Jedan je populizmom, neispunjenim obećanjima i sumnjivim poslovima stekao moć faraona, a drugi se bezgranično obogatio na ovrhama nad sirotinjom.

Zapravo, djelovanje tog akcijskog dvojca, njihova bezgranična moć i uspjeh mora ponovno pred nas postaviti pitanje: jesmo li se mi za ovo borili? I kao branitelji no prije svega kao građani, jer Vidra nije samo udruga bivših vojnika, nego i društveno svjesnih građana. Moramo si postaviti još jedno pitanje: do kada ćemo tolerirati takvo ponašanje? Jer što je previše, previše je. Raditi ovrhu pod posve sumnjivim okolnostima i radi privatne osvete na cestu izbaciti ljude s posebnim potrebama i bezdušno ih prepustiti posve sigurno tragičnoj sudbini, čin je za koji čovjek s normalnim moralnim likom ili barem pristojnim kućnim odgojen nije sposoban. U ljudskoj je prirodi pomoći potrebitom.

Tu dolazimo do onog ključnog. Hoćemo li mi to, kao svjesni građani, dopustiti? Ima li u svima nama dovoljno snage i ljudskosti da se masovnim prosvjedom suprotstavimo takvom neljudskom činu? Jer, da se ne zavaravamo, danas su to siroti ljudi s posebnim potrebama, sutra bi takav tretman vrlo lako mogao doživjeti bilo tko od nas.

HANŽEKOVIĆ – BANDIĆ

 

 

Podijelite:

Poruka svima koji govore ovim jezikom

01.12.2017.

LeaMario Vujević:

PORUKA SVIMA KOJI GOVORE OVIM JEZIKOM

Jutros sam pročitao tekstove na režimskim portalima u regionu, i svi tekstovi su skoro u “dlaku” isti. Stvara se atmosfera linča i nesigurnosti, opet se oživljava mržnja prema drugim narodima. “Nacionalistička sotona” preko svojih medija opet sije “sjeme zla”. Opet mirišem zrak “devedesetih”, težak zrak koji smrdi na krv i zlo. Opet se spominje osveta, kao da je malo majki plakalo na ovim prostorima.

Ne postoji nijedan narod na ovim prostorima koji je izričito žrtva. Svaki narod u svojim redovima ima zločince i žrtve. Ne treba Srbin zavoditi pravdu u Hrvatskoj, niti Hrvat u Srbiji. U Bosni tri naroda moraju doći do zajedničkog rješenja kako dalje graditi državu bez secesije. Mir nema cijenu, i ne očekujte da bogovi na ovim prostorima donesu mir. Jedino mi koji ovde živimo možemo izgraditi mir izravno poručujući svojim političarima: “odbijamo mrziti! “Odbijamo opet ubijati!” “Odbijamo otimati tuđe!” “Odbijamo unesrećiti djecu koja su tek rođena!”.

Sjetite se kako su ljudi ginuli u rovovima dok su političar pljačkali vlastiti narod i stvarali golemu sirotinju. Ostavite se mitova iz prošlosti i gradite budućnost. Gradite suživot, ne uništavajte život. Ne kunite se u svog boga dok držite uperenu pušku u ženu ili dijete. Jer, u tom slučaju vjerujete u sotonu koje se toliko bojite. Ne dozvolite da vam opet odjenu uniformu i daju oružje, te vas natjeraju u kamione i odvedu na neko brdo sa kojega će te pucati u čovjeka koji vam ništa nije učinio. Ne budite šahovske figure koje “političke zvijeri” pomiču i tako uništavaju vaše živote bez milosti.

Ako nema ljubavi, neka bude bar poštovanje među narodima. Nemojmo svaku priču početi sa “ONI SU ZLO UČINILI”, RAZMISLIMO KOJE SMO ZLO MI POČINILI!

Govorimo isti jezik, dišemo isti zrak, isto nas jebeno sunce grije. Istu bijedu i neimaštinu svi prolazimo, i ne dozvolimo da nas 5% licemjera tjera u novi vjersko-nacionalistički rat. Dosta je bilo bola. Ljudi moji, živimo u miru. Znam da nijedan portal ovu poruku mira neće objaviti.

Podijelite:

Imamo Hrvatsku!

18.10.2017.

Danko Wylupek:

GDJE MI ŽIVIMO?
“Ovdje se abortus pokušava svrstat pod ubojstvo, a ubojstvo pod sinkopu.
Ovdje ćeš više najebat zbog četiri jointa u autu nego zbog četiri leša ispod auta.
Ovdje se iz prometa umjesto ubojica uklanjaju biciklisti bez kacige i “vozili ste 63 a piše 60.”
Ovdje bakice koje su na pješačkom prešle na crveno bacaju na pod i privode, a tatine sinove koji na pješačkom poberu dvije 16-godišnjakinje bacaju na prvi avion za Švicarsku.
Ovdje inspekcije zatvaraju male trgovce zbog kune viška u kasi, a kase s milijunima manjka ne otvaraju.
Ovdje si sirotinja ako imaš parsto kuna duga, a s parsto milijuna duga si gospodin.
Ovdje se gladnim obiteljima kaže da kruh režu na tanje šnite.
Ovdje pokušavaju dogovorit da možda ipak nisi obitelj ako nemaš dijete.
Ovdje su svi djeca Božja, osim ako imaš Downov sindrom, onda te svećenik odbije pričestit jer Bog po novom uz pare broji i kromosome.
Ovdje je narod dovoljno pametan da glasa za ekipu koja im obeća soma eura za svako dijete.
I da glasa ponovno iako se to nije dogodilo.
Ovdje ti žele lupit porez na nekretninu na koju si već platio porez.
Ovdje je moguće da osoba umre pred zaključanim vratima Hitne pomoći.
Ovdje moraš platit telekom čak i ako ti nisu isporučili uslugu koju plaćaš.
Ovdje moraš platit i državnu televiziju iako ju ne želiš gledat, a ona ti zauzvrat u subotu u 8 navečer prikazuje dokumentarac o žgaravici.
Ovdje te ta ista televizija te sve češće dezinformira i otpušta one koji te informiraju.
Ovdje se ta televizija usudi reć nešto protiv Gazde tek jučer navečer.
Ovdje ti lik koji je potrošio tvoju penziju na gaće iz Victoria’s secreta prodaje boce s porukom za bolje sutra, koje ćeš možda već sutra skupljat po kontejnerima.
Ovdje teta iz Zadra koja radi na odjelu salama dobije otkaz jer je pojela dvije fete pršuta i oštetila poslodavca za par kuna, a teta iz Siska koja je oštetila proračun za 10 milijuna nakon izlaska iz zatvora može aktivirat saborski mandat.
Ovdje blagajnica želi ići na more, ali ne može jer nema para. Možda i bolje, uz Tominu sinkopu je sigurnija na poslu.
Ovdje se rodilo ličko rukovanje.
Ovdje se objavljuje puno ime, prezime i fotografija čistačice za koju se sumnja da je Tariku Filipoviću ukrala nakit, a kad si bez sumnje pregazio ljude jer si prošao kroz crveno, onda si samo M.N., bez slike.
Ovdje je moja frendica morala platiti 1000 kuna kazne nakon što je pala sa skutera i iščašila vlastito rame. “Za ugrožavanje vlastite sigurnosti” ili nešto slično.
Ovdje te traže rodni list NE stariji od 6 mjeseci, za slučaj da si se u međuvremenu ponovno rodio negdje drugdje.
Ovdje smo imali Ured za koordinaciju sustava procjene učinka propisa koji je bio nekoordiniran i neučinkovit, a plaća je svejedno bila 17 tisuća kuna.
Ovdje ti na carini otvore paket pa ti naplate otvaranje paketa.
Ovdje carina hvata djedice koji pokušavaju prodat par adventskih vijenaca uz cestu, a nitko ne hvata djedice koji prodaju naše ceste.
Ovdje poštar ne zvoni dvaput, samo ti ostavi ceduljicu na kojoj piše da nisi bio doma.
Ovdje ti zbog računa od 25 kuna koji su ti “zaboravili” poslat pošalju ovrhu na 700 kuna.
Ovdje na četiri milijuna stanovnika imamo 9.000 vijećnika. New York s osam milijuna stanovnika ima 49.
Ovdje udruge koje skupljaju novac za liječenje hrabre djece troše taj isti novac na vlastite dječje radosti i obeshrabruju sve buduće donacije.
Ovdje se skupi novac za liječenje Ene Šarac, ali joj ga se ne isplati jer “ga nikad nije tražila” a direktori udruge jesu tražili pršute.
Ovdje ti pokušavaju privatizirat jajnike i dogovorit da moraš rodit uvijek, čak i ako su te silovali.
Ovdje je silovanje ozbiljan zločin, osim ako je silovatelj zaređen a žrtva maloljetna, onda samo guliš krumpire i ideš u drugu župu.
Ovdje majci koja izgubi teško bolesno dijete s njegovim zadnjim dahom oduzimaju status njegovateljice (i pomoć od 2500 kuna mjesečno), a državna sisica ekipu u Saboru njeguje plaćom još godinu dana nakon prestanka mandata (više od 2500 kuna mjesečno).
Ovdje se ljudi i dalje svađaju tko je gdje bio ’91., dok djeca rođena ’91. sele u Irsku.
Ovdje se (neka) djeca rođena 2013. i dalje uče da mrze četnike, ali ne i da se ne piše ćetnik.
Ovdje ljudi u odijelima svake 4 godine obećavaju rast, a raste jedino konfekcijski broj njihovih odijela.
Ovdje sudac oslobodi frajera koji je silovao maloljetnicu jer nije vikala “NE”, a osudi PSA jer je lajao. Da je vikala “ne”, možda bi i ona dobila kaznu za remećenje javnog reda i mira.
Ovdje se od uhićenja rade kazališne predstave, dok oni koji bi trebali bit u zatvoru gledaju predstave u Londonu.
Tu živimo, u državi punoj tumora koje nitko ne liječi.”
Andrea Andrassy

Podijelite:

Hrvatikan

14.10.2017.

Vesna Grgić:

Je li Hrvatikan zemlja za koju samo se borili, ginuli, ostajali bez domova na spaljenoj i krvavoj zemlji?

U zemlji gdje je proliveno toliko krvi i palo toliko žrtava za slobodu i neovisnost ne bi smjelo biti dileme- nikad više ropstva, ma kakav on oblik imao, kojom se retorikom i kojim se metodama nametao. Ne kaže se slučajno „nikad ne reci nikad“. Bilo je potrebno samo nekoliko kratkih godina da naše državno rukovodstvo zaboravi u što se klelo tijekom Domovinskog rata, kad su samostalnost i sloboda bile ultimativni ciljevi vrijedni svih žrtava i patnji. Nije dugo trebalo da u svoj svojoj poniznosti svetoj Katoličkoj crkvi dozvoli da snagom svoje indoktrinacije polako i sukcesivno preplavi sve segmente života u Hrvatskoj, od visoke politike, školstva, zdravstva… sve do intime bračnog kreveta.

Malo je poznato da je bivša Jugoslavija, po kojoj tako nemilice pljujemo, bila prva socijalistička zemlja koja je još davne 1956. potpisala sporazum sa Svetom Stolicom sa jasno definiranim odnosima, doslovno shvaćajući i primjenjujući princip sekularnosti –stavljajući kler tamo gdje i pripada- u crkve.
Danas je pojam sekularnosti u Hrvatskoj samo još jedna strana riječ, višeznačan i rastezljiv. Upravo onakav kako u datom trenu odgovara Crkvi, crkvenim sljedbenicima i onima koji u sveopćoj letargiji sliježu ramenima.

Završetkom Domovinskog rata u Hrvatskoj, kad je Tuđman dignuo ruke i viknuo „Imamo je“, trebalo je za sve nas koji smo u ratu sudjelovali početi novo sretnije doba. Prvenstveno, trebalo je započeti doba slobode od sužanjstva, kako se danas voli reći, „Srbo-četničke- komunističke“ elite koja je u poratnoj Jugoslaviji sustavno pljačkala Hrvate i Hrvatsku, brutalno kažnjavala i protjerivala neistomišljenike, gazila ljudska prava, ograničavala sve moguće slobode…

Upravo zato, čitajući „Vatikanske ugovore“ ne mogu vjerovati što je Tuđman sve potpisao!

Samo dvije-tri godine po završetku tog brutalnog rata, u ilegali diplomacije, nastaje cijeli niz sporazuma između RH i Svete Stolice koji nas je odveo u novo trajno ropstvo. U sveopćoj euforiji dokazivanja cijelom svijetu da smo sami sposobni krenuti dalje, da smo sad „svoj na svome“ i da nam više nitko nikad neće oteti ni djelić onoga što je naše, predsjednik Tuđman potpisuje niz Ugovora sa Svetom Stolicom vraćajući nas u mrak ovisnosti, poprilično sličan onome iz kojeg smo tek iskoračili. Tek smo se odhrvali teroru i pljački bivše nam Juge , da bi sad jednim Tuđmanovim potpisom Crkvi bilo omogućeno aktivno i agresivno uplitanje u sve političke, ekonomske i ine probleme u Hrvatskoj.
I ne samo to!
Pod krinkom vjekovne predanosti katoličanstvu Katoličkoj crkvi je, potpisivanjem Vatikanskih ugovora, poprilično olakšano bezdušno i beskrupulozno pražnjenje džepova baš svih građana – poreznih obveznika u Hrvatskoj. Za potrebe dušebrižničkog promicanja općeg dobra Tuđman je Crkvi zapravo otvorio samoposlugu u kojoj je poslovođa, prodavač i blagajnik Sveta (milosrdna) Stolica. Potezom pera Tuđman je, u svoj svojoj poniznosti, širom otvorio vrata Crkvi gdje joj je sve postalo „na izvolte“.
Jednim potpisom na jedan od Ugovora predsjednik Tuđman je, između ostalog, stavio i potpis na legalizaciju protuzakonitog djelovanja, te omogućio bespoštednu grabež od strane duhovnih otaca.
Na primjer, Crkva je samo jednim od Ugovora oslobođena plaćanja poreza na sve milodare, poklone , sredstva namaknuta za krštenja, potvrde, vjenčanja, sprovode, plaćene mise … i još na to nametnuo obavezu da svaki porezni obveznik u RH- htio ili ne-svojim obaveznim doprinosom u Proračun RH plaća dvije prosječne bruto plaće po svakoj župi u Hrvatskoj, do nedavno uvećanih 20% za svećeničke mirovine, osigurava prihod za 2049 pravnih subjekata Crkve, pripomaže izgradnji i obnovi sakralnih objekata te karitativnoj djelatnosti, itd.
Osvrćući se na potonje konsternira upravo činjenica da je crkvenu karitativna djelatnost zapravo financirana iz državnog proračuna. A to znači samo jedno, ne manje skandalozno:
Sami sebi plaćamo crkvenu milostinju!
Iako Crkva uporno minorizira količinu sredstava koju konstantno parazitski srče iz ionako jadnog državnog proračuna, gdje po njima to iznosi „tek parstotinjak“ miliona kn godišnje (sa svim drugim potpisanim obavezama su to milijarde!), ne mogu se ne upitati:
Koliko bi se od tih „parstotinjak“ miliona moglo uplatiti za potrebe bolesne djece, djece invalida, invalida rada, koliko bi se moglo sagraditi vrtića, škola, bolnica, bi li se na račun toga mogla povećati socijalna davanja najsiromašnijima?

Uostalom, zar smo ginuli u Domovinskom ratu da nas sve više trpi neimaštinu, živi od milostinje i na sve biva prozivano za bogohuljenje, samo ako šapnemo da nam šopanje prebogate i prebahate Crkve baš i nije bila ideja vodilja u ratu?

Jesmo li krvarili po rovovima da umjesto lijekova za djecu plaćamo nove crkvene oltare?

Jesmo li ginuli za to da nam beskućnici, umirovljenici i djeca po školama gladuju, dok mi plaćamo ugradnju centralnog grijanja po crkvama?

Moraju li svi ateisti, gnostici i ljudi drugih vjeroispovijesti biti kažnjeni i plaćati zbog svoje različitosti, ako smo se borili upravo za toleranciju različitosti?

Došlo je vrijeme da se pogledamo u ogledalo, zavirimo duboko u svoja srca i upitamo:
Za što smo se uopće borili?!

Moji prijatelji-suborci-veterani Domovinskog rata, članovi VIDRE i ja, zastupamo isti stav – VRIJEME JE ZA PROMJENE. Ugovori sa Svetom Stolicom su štetni i zbog svoje savjesti ih moramo mijenjati!
Naša borba je bila za slobodnu Hrvatsku, a ne za Hrvatikan!

Želimo jasno reći: NISMO SE BORILI ZA SLOBODU DA BI IZBORILI NOVO ROPSTVO!

Stoga, podržavamo prosvjedni skup „RASKID!„jer vjerujemo da nas osim borbe za istinom ujedinjuje i jedna jedina religija: ZDRAV RAZUM!

 

Podijelite:

Branitelj, pa prosjak. Kako to?

10.10.2017.

Vesna Grgić:

Koliko je bivših branitelja iz Domovinskog rata među umirovljenicima koji prosvjeduju protiv poniženja, gladi i neimaštine?

U Domovinski smo rat krenuli kao građani, navukli odore i stekli status branitelji sa, mnogi će se u to zakleti, jednom mišlju – osloboditi Hrvatsku od agresora, ali i izboriti bolje sutra za sve građane Lijepe Naše. Po završetku rata i razvojačenju, htjeli to neki priznat ili ne, ponovno smo postali građani, „vratili“ se u redove onih kojima smo obećali slobodu, jednakost, ravnopravnost, socijalnu pravdu… No, neki od branitelja su iskoristili trenutak i od učešća u Domovinskom ratu napravili životni posao. Postali su i ostali doživotni branitelji, korisnici ponekad i suludo velikih mirovina. Ti i takvi sigurno nisu među današnjim prosvjednicima. Njima je dobro, sa naznakom da će im biti još bolje.

Sa druge strane, sa prosvjednicima su sigurno svi oni časni BIVŠI branitelji koji su se poslije rata vratili svojim „civilnim“ životima, radili, prehranjivali sebe i svoje obitelji, na jedvice jade dočekali teško stečene, ponižavajuće male mirovine iz rada.

No, najtragičnije je što su na ulice izašli i osiromašeni umirovljenici od kojih je veliki dio za vrijeme Domovinskog rata bio zaposlen, ili čak imao radnu obavezu. Mnogi od njih su nas sa suzama u očima ispraćali na front, ali i sa tugom što nisu u našim redovima. Ma koliko su srcem bili sa nama, nisu imali priliku uzeti pušku u ruke i stati sa nama rame uz rame pred agresora. Svi ti ponosni ljudi nisu sa nama dijelili gorki vojački kruh, nisu iskusili ledeni mulj blatnog rova.
Oni su radili.

I, nemojmo smetnuti sa uma ono najvažnije – oni su nas, branitelje, doslovno hranili i oblačili!!

Nemaju li i ti ljudi pravo na „bolje sutra“?

UMIROVLJENICIMA JE DOSTA PONIŽENJA

 

Podijelite:

Mnogi odlaze, ja ostajem!

25.09.2017.

Neda Janovski:

Ovih dana sve češće čitam statuse ljudi koji se spremaju otići iz Hrvatske. 
Ja ću, naprotiv, ostati.

Ostati ću upravo zbog onih koji sanjaju ponoviti Jasenovac i Staru Gradišku. Zbog tih obučenih u crno koji misle da je došlo njihovo vrijeme u kojem će likvidirati sve one koji misle različito.

Ostati ću zbog svih onih mladih ljudi koji su se na Trgu Republike suprotstavili šačici ljudi običenih u crno. Zbog svih onih mladih ljudi koji pale Trnjanske kresove i pjevaju Ay Carmela. Zbog svih onih mladih ljudi koji su se u Hrvatsku vratili sa prestižnih fakulteta. A mogli su ostati i živjeti bolje.

Ostati ću zbog svih onih mladih koji protestiraju na ulici. Zbog svih onih mladih koji su svoj aktivizam pretočili u borbu kroz političko djelovanje od mjesnih odbora do skupština.

Ostati ću i zbog moje mame koja je na današnjem Dinamovom stadionu početkom II.svjetskog rata, među prvima stala uz svoje gimnazijske kolege koje su ustaše odvajali samo zato jer su Srbi ili Židovi.

Ostati ću i zbog mnogih mojih prijatelja koji su 91. otišli u rat, a neki se nisu vratili. Ostati ću i zbog svih onih cura i dečki na frontu koje sam upoznala noseći im potrepštine za život.

Ostati ću i zbog umrlih očiju mladog doktora koji je na frontu operirao ranjene branitelje, tri dana bez stanke. Ostati ću i zbog svih prognanih i raseljenih.

Ostati ću zbog svih koji su danas obespravljeni samo zato jer su različiti.

Ostati ću i zbog mog sina koji ostaje i bori se. Bori se zajedno sa svojim prijateljima za bolje i pravednije društvo, za građansku Hrvatsku.
U takve mlade imam vjeru i zbog takvih mladih ostajem.

I boriti ću se i dalje!!!

Podijelite: