30.01.2018.

Na žalost, ovih dana ponovno se dogodila tragedija.

Ratni veteran Jozo Topalović iz Bjelovara smrtno je stradao kada je sjeo na tračnice i tako dočekao vlak, a strojovođa nije mogao ništa učiniti. To je samo jedan u nizu ratnih veterana koji su odlučili skratiti svoje zemaljske muke, napušteni od svih i na neki način stigmatizirani kao društveni teret i smetnja građanima. Sramotno, no takvi događaji su česta pojava, a za to je odgovorna vlast koja ne postupa jednako preme svim braniteljima.

17.01.2018.

Jutros u 10 sati iz male trošne kuće u Biogradu na moru iz državnog stana izbačena je obitelj hrvatskog branitelja Tihomira Đurđevića. Tihomir i supruga Ivanka žive u stanu u toj kućici posljednjih 12 godina, od kada su s četvero djece doselili iz Nove Gradiške u potrazi za boljim životom, većinu vremena živeći ne rubu egzistencije. Sada ih iz stana deložira najmodavac Neven Savić, koji nije njegov vlasnik pa je i ugovor na temelju kojeg ih se deložiralo zakonski vrlo upitan, jer je stan u vlasništvu Republike Hrvatske i on ga nije mogao niti legalno iznajmiti. Stav udruge “Vidra” je da su su razne braniteljske udruge sramotno podbacile i izbjegle zaštititi suborca u teškoj nevolji.

04.01.2018.

Prije dvadesetak godina je netko za jednog čovjeka rekao da je prvi kada treba raditi nekakav nered, a kada treba raditi nešto korisno, treba ga tražiti s povećalom. U to vrijeme svima je bila smiješna ta izjava, jer nismo bili svjesni da će u budućnosti postojati cijeli poveći komad hrvatskog naroda koji će se tako ponašati i to ne samo iz dokolice i obijesti, premda se tu radi i o tome, nego će biti plaćeni, maženi i paženi radi uspješnog stvaranja problema. Naravno, radi se o manjem, radikalno desnom dijelu braniteljske populacije, no svima nam je jasno da su oni poluga ultradesne politike koja se obilato koristi za kontrolu i destabilizaciju i prošle i sadašnje vlasti.

U sadašnjoj situaciji, kada braniteljske udruge pokreću inicijativu grubog pritiska na vladu u slučaju Piranskog zaljeva ili Savudrijske vale, premijer se našao u vrlo nezgodnoj situaciji, jer mu se oteo kontroli i sam šatoraški ministar branitelja, kojeg je on postavio. Pitanje je: kako nije bio svjestan da mu se to sprema, jer ti su ljudi uvijek spremni odigrati neku predstavu za svoje poslodavce, naravno za neku protuvrijednost i korist?

Mi, Vidra, kao udruga veterana Domovinskog rata i društveno osvještenih građana vrlo smo odlučno protiv takvog ponašanja, jer mi smo legalisti koji poštuju zakone, koliko god oni bili često nepravedni i primjenjivani po moralno upitnim kriterijima.

U situaciji i političkim odnosima koje su sami nazvali hibridnim ratom sve se čini da su neki odlučni ultradesni hibridi odlučili srušiti Plenkovićevu vlast i napraviti državu po uzoru na NDH: totalitarnu, u vlasti crkve i vojske, bez demokracije, s verbalnim deliktom i raznim drugim kriminalnim i nedemokratskim elementima. Svi ovi događaji imaju poprilično prepoznatljiv potpis čovjeka koji je ovih dana rekao da se vraća u politiku, kako je izjavio nedavno, jer Hrvatska nije dovoljno totalitarna, nepravedna i klerofašistička. On bi rekao, anacionalna je, što god to imalo značiti. Čini se da istim oružjem kojim je rušio jednog premijera, sada ruši drugog. Pitanje je kako će na to aktualni premijer reagirati, jer je vjerojatno svjestan tko mu, narodskim jezikom rečeno, sapuna dasku.

Podsjetimo se malo kako je došlo do ovog problema. Krajem 1995., nakon prestanka vojnih operacija u Hrvatskoj bilo je nešto manje od 200.000 branitelja. To je točan podatak koliko stvarnih branitelja zapravo ima. Jadranka Kosor stvorila je čudovište od 300.000 lažnih branitelja i ratnih profitera, s namjerom da se stvori čvrsto biračko tijelo od oko milijun ljudi i da se, po potrebi, ti ljudi koriste za masovna okupljanja i nasilne političke pritiske prema nedesničarskom dijelu hrvatskog naroda. Pravi branitelji u njihovim redovima nisu se bunili protiv lažnih jer su im svojom brojnošću i zagriženošću uvijek dobro došli, a i to su im prijatelji i obitelj. Kako je inače posve iluzorno stvoriti čudovište i misliti da će biti pokorno i poslušno, tako se dogodilo i da se vremenom stvorila klima u kojoj je ta vojnohuntaška sila postala subjekt destabilizacije Hrvatske, pa sada premijeru postavljaju ultimatume i prisiljavaju ga na političke poteze koji zapravo samo sramote Hrvatsku u očima svijeta.

Kako će se razvijati situacija, vidjet ćemo ovih dana, no, da još jednom ponovimo, Vidra ne podržava ratnohušačka «događanja naroda». Mi smo bivši vojnici kojima je cilj mir, blagostanje, tolerancija prema drugima i drukčijima te dobrosusjedstvo. «Događanja naroda» nikad ništa dobrog nisu donijela na ovim prostorima, a jasno je kao dan da se tu ne radi o spontanom okupljanju, već o pomno organiziranoj akciji, kojom se opet branitelji predstavljaju isključivo kao instrument nasilja, prisile i nedemokratskog djelovanja. Osim što je to štetno za ugled naše zemlje, štetno je i za branitelje, jer se ljudi branitelja boje, a to samo po sebi govori da nešto generalno nije u redu u našoj zemlji. Svaka demokratska vlast trebala bi brinuti o dobrobiti svih građana, a ne samo građana koji su priklonjeni jednoj političkoj opciji. Takva vlast nužno predstavlja određen oblik diktature, no ekstremistima ni to nije dosta, jer bi oni htjeli još tvrđe i nemilosrdnije.
E, kako bi rekli neki odlučni ljudi, neće vam to proći.

14.12.2017.

Kada se išlo u Križarske ratove, Papa bi vojnicima unaprijed oprostio grijehe. Osokoljeni tim oprostom križari bi se onda zdušno posvetili ratnim zločinima i genocidu, jer griješili jesu, ali kakve ima veze, kad im je već oprošteno. Baš zgodno. Pa su tako ubijali, silovali, žarili, palili i sakatili, sve u ime dobrog Isusa i svemogućeg Boga. Od ruku tih predanih kršćana stradale su stotine tisuća, pa i milijuni ljudi, od vojnika do potpuno nevinih civila, žena i djece.

Rekao bi čovjek: to je bilo davno i to su bila neka strašna i mračna vremena. To se danas ne može dogoditi, jer mi smo civilizirani Europljani i ljudi modernog doba. Doduše, mi, kao Hrvati, ne možemo biti za ništa krivi, jer oni su prvi počeli, pa oko za oko…
Sve bi to još nekako prolazilo da je to usamljen stav nekog mahnitog zadrtog fanatika i ultranacionalista, no, kako vidimo, to je neslužbeni stav naše politike i trenutačne vlasti. Svjesni su da se s takvom pričom ne smije izlaziti pred civiliziran svijet, koji takve stvari ne tolerira, ali to je naše hrvatsko razmišljanje, a Hrvat koji “osjeća Hrvatsku”, ne može biti u krivu. Jer, ako misliš hrvatski, onda dobro misliš, usprkos činjenici da si ponekad posve u krivu.

Često si mislim, jer nisam sasvim siguran, tko je tu kome gazda. Crkva državi ili država crkvi? Naime, kako smo mi Vatikanu onim kamatarskim ugovorima dužni davati silni novac do kraja čovječanstva, nekako ispada kao da je hrvatska država vazal Vatikana, a tako se ponašaju i naši političari. Ili su to tek neki koji jedu iz zajedničke kopanje, koju stalno i izdašno pune iznemogli hrvatski porezni obveznici. I nisu svi oni jednako gladni. Oni najgladniji puno jedu, pa postaju veći i agresivniji, a sve ih čuva vojska i to od najčešće izmišljenih ljutih dušmana, dakle onih koji “ne žive i ne osjećaju Hrvatsku” i drski su do te granice da ne žele hraniti nezajažljive i uvijek gladne. To je grijeh i prema Gospodinu i prema Državi. Prokleti komunisti i ateisti. I Jugoslaveni. I udbaši. Ali ne svi. Jer, kao što svi potajno znamo, ima puno istaknutih udbaša i među pravovjernima.

Dakako, Hrvatska je sekularna država, piše to i u Ustavu. Ali nećemo tako, još je i omraženi Maršal govorio: “Pa nećemo se valjda držati zakona ko pijan plota”. Budući da je statistika na strani Crkve, oni imaju jasan argument da Hrvatska ne bi trebala biti sekularna država, kada su njeni stanovnici, pa i političari vjernici, a tko je vjernicima gazda? E, tu ponovno dolazimo do prvobitnog pitanja. Budući da Crkva u Hrvata doslovno viri iz paštete, ormara, novčanika i kreveta svakog Hrvata, a njeni djelatnici se bave i poslovima koji nisu u opisu njihovog radnog mjesta, stvari treba dovesti u red. Dakle, trebalo bi prekrojiti taj neugodni Ustav, jer vidljivo je kako je hrvatsko pravosuđe pametno i osvješteno i ne drže se zakona kao pijan plota. Oni lijepo bogate zlikovce ne osuđuju, jer to bogatim zlikovcima jednostavno ne odgovara. Tako ne bi trebala ni Crkva. Ako već na plaća porez i na podliježe kaznenim progonima za svakojake opačine, trebalo bi nekako formalizirati da je normalno da glasnogovornik Gospodina mirno i neometano s oltara sije mržnju i poziva na nasilje. Ako se moglo u vrijeme Križarskih ratova i vremena Inkvizicije, pa može i danas. I onako sve ide k tome da se Hrvatska pretvori u zemlju kojom otvoreno vladaju svećenici, a idealna je i provjereno uspješna situacija kada Crkvu štiti politika i vojska. A bogme i policija.

I sada se ja pitam. Je li ova pomalo Orwelovski prikazana stvarnost nešto što mi želimo? Je li hrvatskim građanima i poreznim obveznicima prihvatljivo da financiraju i odobravaju kopiju situacije iz Križarskih ratova i vremena Inkvizicije? I, ako se držimo Ustava kao vrhovnog zakona, je li uopće legalno da vojska i policija nose krunice na odori? Vrijeme je da napokon dignemo glas protiv tog neopisivog bezobrazluka, jer ne želimo živjeti u zemlji koja je počela podsjećati na neku zemlju trećeg svijeta kojom vlada kriminal, crkva i vojna hunta.

Jesmo li se u Domovinskom ratu borili za takvu Hrvatsku? Većina nije, ali ta većina još uvijek pokorno šuti, a zlikovačka manjina vlada. Većino, probudi se! Mi, normalni hrvatski građani, ne želimo živjeti u zemlji koju proglašavaju najglupljom (zapravo najzadrtijom) zemljom na svijetu i koja je najsiromašnija zemlja u EU.
Dosta je toga bilo, mi želimo živjeti mirno i od svoga rada. Svijet je sastavljen tako da uvijek moramo hraniti nezasitne, ok. Ali bio bi red da te uvijek gladne ne čuva bivša i sadašnja vojska i policija te ih čini nedodirljivima i nezamjenjivima. A svećenici? Pa mogli bi, malo za promjenu, raditi i svoj posao i širiti ljubav i milosrđe. Brinuti o potrebitima, svi znamo da imaju dovoljno novca za to. Ekumenistički voljeti sve ljude, neovisno o vjeri, naciji i boji kože. I ovaj novi, dobri Papa im je rekao da bi to trebali raditi. Baš bi mogli.

04.12.2017.

Vesna Grgić:

Optužujem sve dosadašnje hrvatske Vlade, Ministarstva branitelja, Saborske odbore, kojekakve Urede i tisuće Udruga, te sve ostale „institucije“ što, po tko zna koji puta, NISU „odradile svoj posao“, nisu zaštitile ni pomogle čovjeku koji je to po mnogočemu višestruko zaslužio i svojom ih neprocjenjivom žrtvom nemalo zadužio. Beskrupulozno su, kao i mnogo puta do danas okrenuli glavu od Čovjeka, bivšeg branitelja, koji im je svojim požrtvovnim udjelom u Domovinskom ratu zapravo i omogućio da sjede u predubokim foteljama i baljezgaju o domoljublju, fantomskim mrziteljima svehrvatstva, avetima prošlosti, nacionalnom jedinstvu i čistunstvu i čemu sve ne.
Kao veteranka Domovinskog rata ne mogu prešutjeti još jedan od skandaloznih slučajeva ponižavanja, nebrige i zanemarivanja ljudi koji su aktivnim doprinosom u Domovinskom ratu bili spremni prinijeti doslovno sve, pa i onu ultimativnu žrtvu – vlastiti život.

U trenutku kad se naši slavni generali Rojs, Grepo, Gotovina (mnogima još uvijek svetinje i neupitne moralne vertikale) međusobno tužakaju tko je kome maznuo poveliki dio višemilijunski vrijedne firme, u krajnjem je siromaštvu, u bijedi, zaboravljen i od dragog Boga i od tih istih generala, sklopio oči naš suborac, istinski heroj Drago Brnad.

Drago je punih 5 godina!! po bespućima krvavih frontova slijedio svoje hrabro srce, dijeleći sa svima nama istu misao: borimo se za domovinu u kojoj ćemo živjeti u slobodi, gdje ćemo otvoreno i bez straha moći izražavati svoje stavove, svjetonazore, vjeroispovijest, političko opredjeljenje, gdje spominjanje tekovina antifašističke borbe neće biti izdaja i smrtni grijeh, u zemlji gdje povjerenje neće biti zaboravljena kategorija, gdje će poznavanje ćiriličnog pisma biti stvar opće kulture, gdje tolerancija neće biti još jedna strana riječ, a domoljublje mjeriti količinom opljačkanog…u zemlji gdje neće postojati „mi branitelji“ i vi branitelji.
Drago je, kao i svi mi, njegovi suborci, vjerovao da ćemo živjeti u zemlji u kojoj ćemo djeci moći pogledati u oči… bez suza srama.

Nije dosanjao svoj san.

Tragična je spoznaja da Drago Brnad, iako je u ratu bio i ranjavan, ni do današnjih dana nije imao riješen čak ni osnovni braniteljski status! O stambenom zbrinjavanju, autu, invalidnini i ostalom privilegijama da i ne govorim. Te su beneficije očito namijenjene samo nekima, pomno odabranima i pogodnima. Kažu: nije tražio….??!!
Sklopio je svoje umorne oči u derutnom metalnom kontejneru tek nedavno istovarenom u dvorište ruine u kojoj je do nedavno godinama životario. Netko od nadležnih je darovanje otpada sa nekog propalog gradilišta procijenio više nego dostatnim visoko moralnim, humanim činom…naravno, nije izostalo ni obećanje da će pomagati (!!) i dalje. Pa za Boga miloga, čemu zgražanje kad Drago ništa nije ni tražio!

Nije li uostalom sramotno i da HRT objavljuje priču pod naslovom „Priča o Dragi – sramota društva“ prozirno implicirajući da je valjda cijelo društvo krivo za ponižavajuću nebrigu o napaćenom branitelju, ne usuđujući se zapravo imenovati i prozvati prave krivce za takvu ljusku tragediju – parazitske, maćehinske institucije, udruge, urede?
Nije li sramotno i nedopustivo da svi direktno odgovorni za Dragin, ali i mnoge druge slične sudbine, opravdavaju svoju bešćutnost standardnom izjavom: pa mi nismo znali, ili: slučajno smo saznali iz medija, ili apelom zabrinutih sugrađana velikog srca? Po mom mišljenju prvo mjesto na ljestvici neljudi ipak odlazi određenom (prevelikom) broju braniteljskih udruga koje su, kao i Dragi, mnogim svojim dojučerašnjim suborcima jednostavno zalupili vrata, sa obrazloženjem – ne pripadaš našoj udruzi!

Ako je nas bivših branitelja iz Domovinskog rata danas preko 500.000, a na državnoj je skrbi cca 70.000, što je sa ogromnom nikad spominjanom većinom? Tko brine o njima? Tko se vječno zaklinje da brine o svima, pa i njima? Ova nesuvisla, pohlepna i neopisivo bahata državna klika? Koliko je još „Brnada“ među njima? Koliko je još neriješenih slučajeva nalik Draginom koje će institucuje tek „otkriti“ kao na pr. oni u saborskom Odboru za branitelje, pa tek onda pod pritiskom javnosti davati izjave tipa: „Sram me je kako hrvatski branitelji žive.“?

Ja dodajem: i umiru. Ispod svake granice dostojanstva.

No, najvjerojatnije to našem oholom državnom vrhu nije ni važno. Važno je održati dovoljan broj onih koji će bez imalo grižnje savjesti i bez suosjećanja za Čovjeka uvijek i ponovno glasati za istu političku garnituru, bez obzira što im je taj isti Čovjek u ratu čuvao leđa. Važno je da oni imaju. Svi drugi su nebitni i zamjenjivi. Ako treba i sumnjivim dotepencima, sumnjive prošlosti koji dolaze niotkuda i ne pitajući kojeg časnog čovjeka nečasno zamjenjuju. Znaju samo jedno: za njih će biti!

Drago Brnad je 5 dugih godina života utkao u borbu za Hrvatsku koju je toliko volio, pod zastavom kojom se ponosio, zastavom koja mu je bila svetinja.

Ministarstvo branitelja nedavno je nabavilo tisuće zastava za potrebe ispraćaja branitelja. Za Dragu nije bilo ni jedne.

Drago Brnad pokopan je jučer, bez vojnih počasti i bez zastave.