14.10.2017.
Vesna Grgić:
Je li Hrvatikan zemlja za koju samo se borili, ginuli, ostajali bez domova na spaljenoj i krvavoj zemlji?
U zemlji gdje je proliveno toliko krvi i palo toliko žrtava za slobodu i neovisnost ne bi smjelo biti dileme- nikad više ropstva, ma kakav on oblik imao, kojom se retorikom i kojim se metodama nametao. Ne kaže se slučajno „nikad ne reci nikad“. Bilo je potrebno samo nekoliko kratkih godina da naše državno rukovodstvo zaboravi u što se klelo tijekom Domovinskog rata, kad su samostalnost i sloboda bile ultimativni ciljevi vrijedni svih žrtava i patnji. Nije dugo trebalo da u svoj svojoj poniznosti svetoj Katoličkoj crkvi dozvoli da snagom svoje indoktrinacije polako i sukcesivno preplavi sve segmente života u Hrvatskoj, od visoke politike, školstva, zdravstva… sve do intime bračnog kreveta.
Malo je poznato da je bivša Jugoslavija, po kojoj tako nemilice pljujemo, bila prva socijalistička zemlja koja je još davne 1956. potpisala sporazum sa Svetom Stolicom sa jasno definiranim odnosima, doslovno shvaćajući i primjenjujući princip sekularnosti –stavljajući kler tamo gdje i pripada- u crkve.
Danas je pojam sekularnosti u Hrvatskoj samo još jedna strana riječ, višeznačan i rastezljiv. Upravo onakav kako u datom trenu odgovara Crkvi, crkvenim sljedbenicima i onima koji u sveopćoj letargiji sliježu ramenima.
Završetkom Domovinskog rata u Hrvatskoj, kad je Tuđman dignuo ruke i viknuo „Imamo je“, trebalo je za sve nas koji smo u ratu sudjelovali početi novo sretnije doba. Prvenstveno, trebalo je započeti doba slobode od sužanjstva, kako se danas voli reći, „Srbo-četničke- komunističke“ elite koja je u poratnoj Jugoslaviji sustavno pljačkala Hrvate i Hrvatsku, brutalno kažnjavala i protjerivala neistomišljenike, gazila ljudska prava, ograničavala sve moguće slobode…
Upravo zato, čitajući „Vatikanske ugovore“ ne mogu vjerovati što je Tuđman sve potpisao!
Samo dvije-tri godine po završetku tog brutalnog rata, u ilegali diplomacije, nastaje cijeli niz sporazuma između RH i Svete Stolice koji nas je odveo u novo trajno ropstvo. U sveopćoj euforiji dokazivanja cijelom svijetu da smo sami sposobni krenuti dalje, da smo sad „svoj na svome“ i da nam više nitko nikad neće oteti ni djelić onoga što je naše, predsjednik Tuđman potpisuje niz Ugovora sa Svetom Stolicom vraćajući nas u mrak ovisnosti, poprilično sličan onome iz kojeg smo tek iskoračili. Tek smo se odhrvali teroru i pljački bivše nam Juge , da bi sad jednim Tuđmanovim potpisom Crkvi bilo omogućeno aktivno i agresivno uplitanje u sve političke, ekonomske i ine probleme u Hrvatskoj.
I ne samo to!
Pod krinkom vjekovne predanosti katoličanstvu Katoličkoj crkvi je, potpisivanjem Vatikanskih ugovora, poprilično olakšano bezdušno i beskrupulozno pražnjenje džepova baš svih građana – poreznih obveznika u Hrvatskoj. Za potrebe dušebrižničkog promicanja općeg dobra Tuđman je Crkvi zapravo otvorio samoposlugu u kojoj je poslovođa, prodavač i blagajnik Sveta (milosrdna) Stolica. Potezom pera Tuđman je, u svoj svojoj poniznosti, širom otvorio vrata Crkvi gdje joj je sve postalo „na izvolte“.
Jednim potpisom na jedan od Ugovora predsjednik Tuđman je, između ostalog, stavio i potpis na legalizaciju protuzakonitog djelovanja, te omogućio bespoštednu grabež od strane duhovnih otaca.
Na primjer, Crkva je samo jednim od Ugovora oslobođena plaćanja poreza na sve milodare, poklone , sredstva namaknuta za krštenja, potvrde, vjenčanja, sprovode, plaćene mise … i još na to nametnuo obavezu da svaki porezni obveznik u RH- htio ili ne-svojim obaveznim doprinosom u Proračun RH plaća dvije prosječne bruto plaće po svakoj župi u Hrvatskoj, do nedavno uvećanih 20% za svećeničke mirovine, osigurava prihod za 2049 pravnih subjekata Crkve, pripomaže izgradnji i obnovi sakralnih objekata te karitativnoj djelatnosti, itd.
Osvrćući se na potonje konsternira upravo činjenica da je crkvenu karitativna djelatnost zapravo financirana iz državnog proračuna. A to znači samo jedno, ne manje skandalozno:
Sami sebi plaćamo crkvenu milostinju!
Iako Crkva uporno minorizira količinu sredstava koju konstantno parazitski srče iz ionako jadnog državnog proračuna, gdje po njima to iznosi „tek parstotinjak“ miliona kn godišnje (sa svim drugim potpisanim obavezama su to milijarde!), ne mogu se ne upitati:
Koliko bi se od tih „parstotinjak“ miliona moglo uplatiti za potrebe bolesne djece, djece invalida, invalida rada, koliko bi se moglo sagraditi vrtića, škola, bolnica, bi li se na račun toga mogla povećati socijalna davanja najsiromašnijima?
Uostalom, zar smo ginuli u Domovinskom ratu da nas sve više trpi neimaštinu, živi od milostinje i na sve biva prozivano za bogohuljenje, samo ako šapnemo da nam šopanje prebogate i prebahate Crkve baš i nije bila ideja vodilja u ratu?
Jesmo li krvarili po rovovima da umjesto lijekova za djecu plaćamo nove crkvene oltare?
Jesmo li ginuli za to da nam beskućnici, umirovljenici i djeca po školama gladuju, dok mi plaćamo ugradnju centralnog grijanja po crkvama?
Moraju li svi ateisti, gnostici i ljudi drugih vjeroispovijesti biti kažnjeni i plaćati zbog svoje različitosti, ako smo se borili upravo za toleranciju različitosti?
Došlo je vrijeme da se pogledamo u ogledalo, zavirimo duboko u svoja srca i upitamo:
Za što smo se uopće borili?!
Moji prijatelji-suborci-veterani Domovinskog rata, članovi VIDRE i ja, zastupamo isti stav – VRIJEME JE ZA PROMJENE. Ugovori sa Svetom Stolicom su štetni i zbog svoje savjesti ih moramo mijenjati!
Naša borba je bila za slobodnu Hrvatsku, a ne za Hrvatikan!
Želimo jasno reći: NISMO SE BORILI ZA SLOBODU DA BI IZBORILI NOVO ROPSTVO!
Stoga, podržavamo prosvjedni skup „RASKID!„jer vjerujemo da nas osim borbe za istinom ujedinjuje i jedna jedina religija: ZDRAV RAZUM!
