Drugovi, mi bi trebali…

02.04.2018.

 

 

„…političke elite i strane imale su 28 godina da dokažu kako mogu uspješno ili barem minimalno podnošljivo upravljati Hrvatskom, a rezultati toga su katastrofalni. Stoga bi sada vrijedilo pokušati s kombinacijom uvažavanja stručnjaka i širenjem prostora demokracije kroz radikalno povećanje participacije građana…“

Sva tragedija hrvatske zbilje je upravo u činjenici da smo još uvijek mentalni zarobljenici verbalnih jugo splačina tipa – da bismo promijenili ovo, trebamo ono, ili ako mislimo ovo, trebali bi probat ono, itd. itd. koje nam svakodnevno naša politička vrhuška servira na svakom koraku i gdje god se okrenemo. Upravo tom retorikom godinama nas uspavljuju, smisleno umrtvljuju naše kognitivne sposobnosti, vješto barataju procesom uvođenja u totalnu nemoć prosuđivanja na koga se odnosi to „mi“, tko je to „netko“ i uopće tko je kome što. Nesposobnost da smisleno reagiramo na to što bi taj netko diosta trebao i morao i natjeramo ga da to i učini vidljiva je baš u svakom segmentu raspadanja Lijepe Naše. Živimo u zemlji koja se svakako može pohvaliti svojim jedinstvenim modelom demokracije, gdje MI samo formalno odlučujemo tko bi bio taj netko, a poslije izbora taj isti netko postaje samo kap u oceanu sličnih, naravno, demokratski izabranih koji ne moraju ama baš ništa! I, to veliko ništa (za nas!) jedino i rade. I, mora se priznati, odlično im ide! Oni su izabrani, ostavljaju dojam ozbiljnosti, ljudi od povjerenja i akcije. No, jedina retorika kojom barataju je – oni bi morali, oni bi trebali…tra-la-la i  tako do slijedećih izbora. Onda iz početka.

A u međuvremenu mnogi od njih u tom napornom zastupničkom mandatu razvijaju osobne vještine i unosne hobije – pronevjere, pljačku, rasprodaju zemlje za koju smo još nedavno ginuli. Koliko nas se toga još uopće sjeća i koliko nam je to uopće važno? Očito nije, jer MI šutimo, sjećamo se žrtava rata, patnje, gledamo zemlju gotovo nestalu sa karte civilizacijskih vrednota, nestajemo…a „oni“ bi trebali… što??!! Zabrinuti se?

Svenarodna letargija i sumnja da će taj isti „netko“ išta konkretno učiniti poprima zastrašujuće dimenzije. Najčešće se čuje ono – sad se više ništa ne može, sad je prekasno, svi su oni isti…a istina je uvijek negdje između. Nije problem u tome jesu li ili nisu svi oni isti, problem je priznati da smo upravo mi ti koji smo isti! Mi smo ti koji nakon toliko prolivene krvi u ratu nismo ništa naučili. Mi smo ti koji te iste uvijek i iznova biramo ili, još strašnije, zbog samo nama znanih, jadnih razloga uopće i ne izađemo na izbore. Dakle, opet biramo te za koje tvrdimo da su isti, ili neizlaskom na izbore omogućimo onima sa kojima nismo zadovoljni da dođu na vlast.  MI smo ti koji poslije svake ponižavajuće šamarčine okrenemo drugi obraz. Mi smo ti kojima nikako ne ide u glavu da su oni tu zbog nas, a ne mi zbog njih. Ono što bi mi TREBALI i MORALI  priznati sami sebi, svojoj djeci koju radije šaljemo po svijetu nego da dignemo glave, rodbini koja nas prezire i prijateljima, a to  je da smo  za početak i kraj Hrvatske  krivi baš mi!! I nitko drugi! Svi mi koji smo odmah po završetku Domovinskog rata trebali/morali…

Iako su se mnogi od nas  svojski potrudili zanemariti postojanje jedne sada već gotovo iščezle riječi sa ovih prostora, a to je  ODGOVORNOST, ona ipak nije u potpunosti iščezla. Ma koliko se trudili.

Svjesni da smo i mi ranije trebali i morali reagirati, mi u VIDRAi danas smo odlučni. Svaki „netko“ ima ime i prezime. Javno ćemo prozvati svakoga od njih, tražiti rezultate onoga što je izjavio da bi trebao odraditi, a ako je prekršio zakon odgovarat će. Već će sam znati je li se trebao/morao zabrinuti.

HRVATSKA JE UMRLA

Podijelite:
0 replies

Leave a Reply

Want to join the discussion?
Feel free to contribute!

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *